Osman Nuri Hadžić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 485097 od 15. travnja 2022. u 06:30 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (infookvir književnik)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
Osman Nuri Hadžić
Puno ime Osman Nuri Hadžić
Pseudonim Osman-Aziz
Rođenje 28. lipnja 1869.
Smrt 23. prosinca 1937.
Period pisanja 1892. – 1937.
Portal o životopisima

Osman Nuri Hadžić (Mostar, 28. lipnja 1869. – Beograd, 23. prosinca 1937.), bio je hrvatski i bošnjački[1] književnik iz BiH,[2] publicist, pisac, urednik, profesor, intelektualac i činovnik. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća zajedno s drugim muslimanskim intelektualcima počeo je djelovati među bosansko-hercegovačkim muslimanima.

Životopis

Osman Nuri Hadžić rođen je u Mostaru 1869. godine. Mekteb, ruždiju i medresu Hadžić je završio u svom rodnom Mostaru, a šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. Nakon toga upisao se 24. listopada 1893. godine na Pravni fakultet Zagrebačkoga sveučilišta, kao prvi musliman iz Bosne i Hercegovine.[3] Još dok je bio učenik mostarske medrese imao je dodire s tamošnjim pravaškim pristašama a nakon što je došao u Zagreb na Zagrebačko sveučilište djelatno sudjeluje u radu Stranke prava i govori na stranačkim skupštinama i sastancima.[3] 16. listopada 1895. godine, sudjelovao je u prosvjednom spaljivanju mađarskoga barjaka prigodom dolaska cara i kralja Franje Josipa I. u Zagreb.[3] Zbog toga je osuđen na šest mjeseci zatvora.[3] Nastavivši, zbog te presude, školovanje u Beču, na Zagrebačko sveučilište ponovno se upisao u jesen 1897. godine gdje je i diplomirao 1899. godine.

Službovao je u Okružnome sudu u Sarajevu, a poslije toga stalno boravi u Sarajevu, sve do Prvog svjetskog rata; tu istovremeno radi i u Zemaljskoj vladi i u Šerijatskoj sudačkoj školi, kao profesor i jedno vrijeme kao upravnik škole.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata kotarski je predstojnik u Dubici, a zatim u Banjoj Luci. Nakon rata bio je niz godina viši upravni činovnik, da bi kao član Državnoga savjeta u Kraljevini SHS umro u šezdesetosmoj godini života, u Beogradu.

Zanimljivo je naglasiti da je njegova kći, Bahrija Nuri Hadžić, prva svjetski poznata operska pjevačica od bosansko-hercegovačkih muslimana, koja je 1930-ih nosila eksperimentalni operski repertoar u Europi. Između ostalog, igrala je lik Lulu u istoimenoj široko poznatoj operi austrijskog skladatelja Albana Berga, i to u praizvedbi opere u Zürichu 1937. godine izvodeći glas sopran. Richard Strauss je izjavio da je bila najbolja i najljepša Salome (lik u Straussovoj operi istoga naziva). Njeno ime može se naći u svim povijestima opere.[4]

Književno stvaralaštvo

Osman Nuri Hadžić počinje pisati veoma rano. 1892. godine se je, još kao učenik sarajevske Šerijatske sudačke škole, javio zbirkom istočnjačkih aforizama u Supilovoj dubrovačkoj Crvenoj Hrvatskoj a 1893. godine objavljuje kratke priče i eseje u zagrebačkoj pravaškoj Prosvjeti i reviji Dom i sviet.[3] Pisao je i u zajednici sa svojim dobrim prijateljem Ivanom Azizom Milićevićem, objavljujući veliki broj romana i pripovijedaka po raznim književnim časopisima. Njihovi radovi objavljivani su pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz). Zauzimali su se i za približavanje muslimana hrvatstvu.[5] Hadžić je pisao i za Vijenac, Nadu i Behar.[5] Mnogo se bavio i kulturnom poviješću, vjersko-prosvjetnim pitanjima te polemikom. Prve pripovijetke objavio je u časopisu Bog i Hrvati te u Domu i svijetu.[6] Kao vrstan poznavatelj mnogih pitanja postigao je na tom polju zapažen uspjeh. Naročito mu je značajno djelo Muhammed a.s. i Kur’an, gdje opisuje kulturnu povijest islama.

Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem pokreće list Behar,[5] 1. svibnja 1900. godine, čija je kulturna uloga u životu bosansko-hercegovačkih muslimana bila neosporno važna.

Djela

  • Smail aga Čengić i druge priče, (1893.)
  • Ago Šarić, (1894.)
  • Islam i kultura, (Zagreb, 1894.)
  • Pripoviest iz prošlosti Mostara, (1894.)
  • Bez nade, (1895.) (s Ivanom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz)
  • Na pragu novoga doba, (Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1896.) (s Ivanom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz)
  • Bez svrhe, (1897.) (s Ivanom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz)
  • Pripovijesti iz bosanskog života, (1898.)
  • Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, (Zagreb, 1902.)
  • Muhammed a.s. i Kur’an: Osvrt na historiju islamske kulture, (Beograd, 1931.)
  • Borba Muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju
  • Pripovjesti iz Bosne i Pripovjesti

Vidi još

Izvori

  1. ↑ "Hadžić, Osman Nuri | Hrvatska enciklopedija". https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=24041 Pristupljeno 29. studenoga 2020. 
  2. ↑ Hadžić, Osman Nuzi, Proleksis enciklopedija (pristupljeno 7. siječnja 2015.)
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Zlatko Hasanbegović, Islam i Bošnjaci muslimani u Zagrebu 1878–1941. Pravni položaj vjere i oblikovanje zajednice, u: Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Agencija za odgoj i obrazovanje, Zagreb, 2014.,ISBN 978-953-7290-38-2, pristupljeno 24. siječnja 2015.
  4. ↑ Osnovna škola „Osman Nuri Hadžić” (pristupljeno 29. prosinca 2014.)
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 Behar: list za pouku i zabavu, Proleksis enciklopedija (pristupljeno 7. siječnja 2015.)
  6. ↑ Hrvatska enciklopedija: Hadžić, Osman Nuri, pristupljeno 30. prosinca 2014.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Osman_Nuri_Hadžić&oldid=485097"