Igor Štiks

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 484674 od 15. travanj 2022. u 04:49 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (infookvir književnik)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Igor Štiks

Puno ime Igor Štiks
Rođenje 17. rujna 1977.
Sarajevo
Period pisanja od 2000.
Književne vrste roman, poezija, esej, drama
Književni period suvremena bosanskohercegovačka i hrvatska književnost, stvarnosna proza
Važnija djela
Portal o životopisima

Igor Štiks (Sarajevo, 17. rujna 1977.), bosanskohercegovački i hrvatski pisac i politički filozof, znanstveni suradnik Sveučilišta u Edinburghu.[1][2] Roman Elijahova stolica (2006.) mu je preveden na 15 jezika, i nagrađen književnim nagradama Ksaver Šandor Gjalski i Kiklop.[3]

Životopis[uredi]

Rođen u Sarajevu. Za književnost i čitanje se počeo zanimati s 13 ili 14 godina, uslijed izbijanja rata, kada je "svijet odraslih postao u potpunosti nerazumljiv". Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. Doktorira na pariškom Institutu za političke studije 2009. Radio je kao asistent na Sveučilištu Northwestern u Chicagu, a na Sveučilištu u Edinburghu je znanstveni suradnik od 2009.[4] Dobitnik je francuskog odlikovanja Vitez umjetnosti i književnosti.

Stvaralaštvo[uredi]

U prvom romanu Dvorac u Romagni (2000.) povezuje svijet talijanske renesanse i razdoblja Informbiroa na otoku Rabu, kroz naizmjenično pripovijedane priče o talijanskom piscu iz 16. stoljeća i rapskom svećeniku iz 20. stoljeća. "Dvorac u Romagni" je proglašen najboljim debitantskim romanom, nominiran za međunarodnu knjižnu nagradu u Dublinu (International IMPAC Dublin Literary Award) i preveden na engleski, njemački, španjolski i turski.

Drugi Štiksov roman Elijahova stolica (2006.) je priča o 50-godišnjem piscu koji početkom 1990-ih traga za pravim ocem i identitetom, što ga dovodi u Sarajevo u kojem upravo počinje rat. Knjiga je osvojila nagradu Kiklop, i nagradu Ksaver Šandor Gjalski kao najbolje prozno ostvarenje u Hrvatskoj 2006. Prevedena je na 15-ak jezika: "Ullstein Verlag" (njemački), "Destino" (španjolski), "Galaade" (francuski), "De Bezige Bij" (nizozemski), "Mentre Alma dorme" (talijanski), "W.A.B." (poljski), "Mlada fronta" (češki), "Magveto" (mađarski), "Beletrina" (slovenski), "Panorama" (bugarski), "Ili-Ili" (makednoski), "Mansarda" (finski), "Knigi XXI" (ukrajinski), "The Judgment of Richard Richter" (engleski) i dr. Engleski prijevod u izdanju Amazon crossinga je u kolovozu 2017. uvršten u ponudu Kindle store-a, te u nekoliko tjedana postao najprodavaniji e-naslov u kategoriji povijesnih romana.[5]

Radnja njegovog trećeg romana "Rezalište" (2017.)[6] se odvija tijekom jedne večere u malom balkanskom gradiću, na kojoj se svijetom raštrkana neimenovana obitelj okupila nakon 25 godina. Knjiga je nastala na temelju ranijeg Štiksovog dramskog teksta "Brašno u venama", koji je 2015. postavljen na sceni Sarajevskog ratnog teatra u režiji Borisa Liješevića. Autor je zbirke pjesama "Povijest poplave" (2008) te kritičkih eseja i književnih osvrta.

Štiksov akademski rad je vezan uz područje političke filozofije, u kojoj istražuje koncepte državljanstva i građanstva. Knjiga "Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država" (2016) izvorno je objavljena na engleskom kao "Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship" 2015. godine. S profesoricom europskog prava i društvenih znanosti Jo Shaw je uredio zbornik "Državljanstvo nakon Jugoslavije" (Citizenship after Yugoslavia, 2012) i "Citizenship Rights" (Prava državljanstava, 2013.) Uz Srećka Horvata, suator je polemičke knjige "Pravo na pobunu: uvod u anatomiju građanskog otpora" (2010.) i zbornika "Dobro došli u pustinju postsocijalizma" (2015., izvorno "Welcome to the Desert of Post-socialism: Radical Politics After Yugoslavia").

Izvori[uredi]

  1. ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Štiks, Igor (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  2. ↑ Igor Štiks: 'Osjećao sam se pomalo kao uljez u svijetu književnosti' tportal.hr/HINA, 10. rujna 2017. (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  3. ↑ Nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Društvo hrvatskih književnika, dhk.hr, (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  4. ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Štiks, Igor (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  5. ↑ Igor Štiks: 'Osjećao sam se pomalo kao uljez u svijetu književnosti' tportal.hr/HINA, 10. rujna 2017. (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  6. ↑ Alis Marić, Rezalište – Igor Štiks, citajknjigu.com, 26. rujna 2017. (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
v • r • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Igor_Štiks&oldid=484674"