Represivna tolerancija

Represivna tolerancija je pojam u političkoj teoriji, kojega zasniva znameniti marksistički autor Herbert Marcuse u svojem istoimenom djelu iz 1965. godine, objavljenom u knjizi "Kritika čiste tolerancije" ("A Critique of Pure Tolerance", koautori Robert Paul Wolff, Barrington Moore Jr. i Herbert Marcuse, izdanje Beacon Press, Boston), a gdje bi se smatralo ispravnim odlučno iskazivanje netolerancije prema čak i umjerenim desnim politikama i stajalištima; to stoga što su - prema Marcuseovom viđenju - ljevičarske politike preduvjet pravog oslobođenja čovjeka. Marcuse smatra da je ispravno da manjina prakticira netoleranciju prema većini, ako manjina nastupa s ljevičarskih političkih pozicija - jer Marcuse smatra svaku političku ljevicu moralno superiornom bilo kojoj i bilo kakvoj (makar i najumjerenijoj) političkoj desnici.

Herbert Marcuse se zalaže za takvo poimanje tolerancije, gdje bi se smatralo dopuštenim iskazati maksimalnu netoleranciju prema 1965. godine u industrijaliziranom svijetu prevladavajućim politikama, ponašanjima i stavovima, te prema samoj ideji tolerancije kakva je bila uobičajena u tadašnjim društvima demokratskih zemalja - koje on naziva "totalitarnom demokracijom"; a kako bi se s vremenom postiglo jedno drugačije društvo, u kojem će biti moguća jedna drugačija, moralno ispravnija tolerancija. Marcuse posve nedvosmisleno objašnjava da on smatra moralno prihvatljivim da se bude krajnje netolerantan prema svim stajalištima, akterima i politikama političke desnice, a da se naprotiv mora biti posve tolerantan prema političkoj ljevici. Takvo toleriranje obuhvaća i toleriranje ljevičarskog radikalizma, dok je naprotiv moralno pravilno biti netolerantan i prema umjerenoj desnici, jer je ona nužno "reakcionarna". Ukoliko postoji opasnost da desničarski stavovi u situaciji ljevičarske vladavine postanu prevladavajući u narodu, Marcuse to kvalificira "opasnošću stvaranja subverzivne većine", na koju se mora reagirati odlučnim mjerama represije. Marcuse posve izričito predlaže provođenje "politike nejednakog tretmana" (eng. "policy of unequal treatment") na štetu desnice, gdje bi se koristila "diskriminirajuća tolerancija" protiv desničara, osobito ograničavajući desničarima (čak umjerenim desničarima) pristup "sredstvima masovnog nagovaranja", kako bi se ojačalo "potlačene u odnosu na tlačitelje"; to stoga što se prema Marcuseu "drugoj strani" ne može priznati jednako pravo, jer je ona "očigledno regresivna i usporava napredak ljudskoga stanja". Kao očitu i prema Marcuseu savršeno prihvatljivu konzekvenciju načela represivne tolerancije, on iznosi da se načelo o vladavini većine naroda ne može tretirati kao prihvatljivo, sve dok ta većina naroda ne prihvaća ljevičarske političke nazore.

U svojem djelu "Esej o oslobođenju" iz 1969. godine, Marcuse - u kontekstu tada modernih ljevičarskih strujanja u demokratskim zemljama - naziva tadašnje demokracije "reakcionarnim režimima", te govori o moralnoj obvezi da se iskazuje građanski neposluh takvim "režimima" i dapače da se upusti u tzv. "direktnu akciju" protiv njih; jer da se ti demokratski "režimi" koriste zakonom i redom "buržoaskog liberalizma" kao jednom "kontrarevolucionarnom snagom".

Marcuseovi stavovi su bili u suglasju s politikama kakve su se u to doba prema "pojavama" bilo kakvih "reakcionarnih buržoaskih" političkih ideja provodile u SFR Jugoslaviji, odnosno u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kao njezinom dijelu; za što se komunističke vlasti i nisu morale opravdavati Marcuseovim knjigama - obzirom da su ideje diktature proletarijata i klasne borbe bile nerazdvojni dio tadašnje službene marksističke ideologije.

Ronald Bayer nalazi (1981. godine) da je LGBT pokret koristio Marcuseovo viđenje o represivnoj toleranciji, za razvoj metoda borbe za prava LGBT osoba.

Marcuseove ideje o represivnoj toleranciji i provođenju revolucije na nove načine imale su značajan utjecaj na formiranje nove ljevice, čega je i on sam bio posve svjestan.