Đuro Vidmarović

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 438243 od 22. ožujak 2022. u 08:37 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (bnz)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Đuro Vidmarović (1947.) je hrvatski književnik, povjesničar i likovni kritičar iz Zagreba. Bio je hrvatski politički dužnosnik i diplomat.

Književni i kulturni rad[uredi]

Objavio je više knjiga pjesama i književno-povijesnih raščlamba, osvrta i prikaza.

Prevodi sa ruskog i ukrajinskog jezika (Aleksandr Šimonovič Korotko, Jehuda Amihaj, Igor Bunič...) i ukrajinskog jezika (Serhij Hrabar (Sergij Volodimirovič Grabar), Stanislav Višenjskij, J. Oros...).

Bio je urednik nekoliko knjiga iz područja povijesti i književnosti (Ezra Ukrainčik, "Pjesništvo moliških Hrvata= Poesio de Molizaj Kroatoj" u suradnji sa Marijom Belošević i Antoniom Sammartinom).

Priredio je nekoliko antologija (sam ili u suradnji). Neka njegova djela su ušla u antologiju novije hrvatske marijanske lirike Duša duše hrvatske Nevena Jurice i Božidara Petrača.

Član je Glavnog odbora Matice hrvatske i Društva prijatelja glagoljice. Član je upravnog odbora Hrvatskog kulturnog vijeća.

2011. je godine bio predsjednikom povjerenstva za dodjelu nagrade Ksaver Šandor Gjalski.[1]

Sudionik Večeri duhovne poezije u Perušiću Benkovačkom.

Na Laudato televiziji uređuje i vodi kulturnu emisiju Susret u Riječi koja se prikazuje nedjeljom u 20:00.

Znanstveni rad[uredi]

Piše za nekoliko časopisa, revija i zbornika, kao što su Marulić, Hrvatsko slovo, Hrvatski sjever, Podravski zbornik...

Bavi se ruskim i židovskim pjesništvom, pjesništvom Hrvata u Mađarskoj, gradišćanskim Hrvatima, poviješću Hrvata u Ukrajini, poviješću Ukrajine i sl..

Politički rad[uredi]

Jedan je od "barakaša", osnivača HDZ-a. Kao član te stranke, bio je u dva mandata saborskim zastupnikom. Od 1992. do 1994. bio je čelni čovjek zagrebačke organizacije HDZ-a. [2] Četiri je godine bio hrvatski veleposlanik u Ukrajini. Na tu dužnost je postavljen 22. prosinca 1994..[3], a na istoj je ostao do 1999. godine.

Djela[uredi]

(izbor)

  • Podravina u pjesničkom stvaralaštvu Hrvata u NR Mađarskoj , članak, 1981.
  • Bujice i bregovi, pjesme, 1985.
  • Mojom Moslavinom (suautor s Katarinom Brkić), 1991.
  • Koraci, izabrane pjesme, 1991.
  • Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata , 1991.
  • Poemaro de Kroatoj en Hungario , 1992. (suurednik sa Mijom Karagićem i Marijom Belošević), 1992.
  • Pjesništvo gradišćanskih Hrvata = Poemaro de Burglandaj Kroatoj, (suurednik sa Marijom Belošević i Mijom Karagićem), 1992.
  • Gradišćanskohrvatske teme II, 1998.
  • Kijevski listići i glagoljaštvo u Ukrajini, predavanje, 2002.
  • Aleksandar Korotko u vremenu i prostoru , 2003.
  • Malo poznate povijesne činjenice o Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Raskol godine 1927. , Crkva u svijetu, članak, 2003.
  • Juraj Lončarević - bio-bibliografija, 2005.
  • Iz književne zaostavštine Božene Loborec , članak, 2005.
  • Horus u krletci, pjesme, 2007.
  • Paprat i lišaji, književni prikazi i osvrti, 2007.
  • Izabrane pjesme Đuse Šimare Pužarova
  • Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske, 2008. (urednik i suautor)
  • Franjo Tuđman i ideja o hrvatskoj državnoj nezavisnosti na vjetrometini svjetsko-revolucionarnih državno-imperijalnih i ekumensko-univerzalnih pokreta (u Zborniku Dana Franje Tuđmana 2008.)

Nagrade i priznanja[uredi]

Izvori[uredi]

  1. Hrvatsko slovo, 'Gjalski Aralici' , str. 2, 28. listopada 2001. (HINA/HS)
  2. Dr Franjo Tuđman, Hrvatski list, str. 22, 11. prosinca 2008.
  3. Poslovni forum Odluka kojom se postavlja Đuro Vidmarović za veleposlanika
  4. Udruga dr Stjepan Kranjčić 1. susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić

Vanjske poveznice[uredi]