Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Internacionalni stil

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 424526 od 9. ožujak 2022. u 03:12 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (brisanje nepotrebnog teksta)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Walter Gropius, Bauhaus, 1919.-22., Dessau, Njemačka
Mies van der Rohe, Vila Tugendhat, Brno, Češka (1928.)

Internacionalni ili međunarodni stil je vodeći smjer arhitekture 20. stoljeća u razdoblju 1930-1960-ih godina. Pioniri međunarodnog stila su bili Walter Gropius, Peter Behrens i Hans Hoppe u Njemačkoj, a najupečatljiviji i dosljedniji predstavnici bili su: Le Corbusier (Francuska), Mies van der Rohe (Njemačka - SAD) i Jacobus Oud (Nizozemska). Od brojnih predstavnika u Hrvatskoj ističu se utemeljitelj opće-umjetničke skupine ZemljaDrago Ibler i najosebujniji rani predstavnik, Stjepan Planić.

Tzv. "Drveni neboder" Drage Iblera u Martićevoj ulici u Zagrebu iz 1958. godine

Estetika internacionalnog stila traži odbacivanje nacionalne kulturne karakteristike, a sve vrste povijesnog dekora u korist ravnih linija i čistih geometrijskih oblika, svjetlosti i glatke površine stakla i metala. Omiljeni materijal je armirani beton, a interijeri su prostrani i funkcionalni. To je arhitektura industrijskog društva, koji ne taji svoje utilitarne svrhe i sposobnost da se liši "arhitektonskih pretjerivanja" Neslužbeni moto ovog stila je svojevrsni paradoks koji je predložio Mies van der Rohe: manje je više (manje = više).

Nakon Drugog svjetskog rata, utjelovljenje ideala internacionalnog stila su postali geometrijski neboderi Mies van der Rohea, Philipa Johnsona i I. M. Peia. Arhitektura Le Corbusier je evoluirala više prema skulpturalnom pristupu arhitekturi koji naglašava grube betonske konstrukcije (tzv. "brutalizam"). Međunarodni stil je ušao i u arhitektonski konzervativne zemlje, tamo gdje su živili njegovi "pjesnici betona" - Pier Luigi Nervi u Italiji i Oscar Niemeyer u Brazilu. Svoj prilog ovoj arhitekturi dali su i individualci "organske arhitekture" Frank Lloyd Wright i Alvar Aalto.

Kuća Luisa Barragána u gradu Meksiku (Casa Luis Barragán) iz 1948. god. je svojevrsni "umjetnički manifest", nastao kao rezultat kritike i obnove pokreta moderne arhitekture, koji postiže spoj kulturnih tradicija i umjetničkih stilova, prije svega meksičke baštine, ali i drugih pristupa. Tako je Barraganov dom postao jedno od najutjecajnijih djela moderne arhitekture, osobito u izgradnji modernih vrtova, trgova i krajolika.

Napuštanje internacionalnog stila je prepoznato 1950-ih u djelima Eero Saarinena, a 1970. godine je njezina ograničenja i "dosadnost" osudio Robert Venturi, osnivač arhitektonske postmoderne.

Znameniti arhitekti

Poveznice