Stjepan Držislav
| Stjepan Držislav | |
|---|---|
| |
| Pleter s natpisom kralja Držislava, Hrvatski institut za povijest, Zagreb. | |
| Kralj Hrvatske i Dalmacije | |
| Vladavina | 969. – 996./997. |
| Prethodnik | Mihajlo Krešimir II. |
| Nasljednik | Svetoslav Suronja |
| Djeca | |
| Svetoslav Suronja Gojslav Krešimir III. | |
| Dinastija | Trpimirovići |
| Otac | Mihajlo Krešimir II. |
| Smrt | 996./997. |
| Pokop | Crkva sv. Stjepana na Otoku |
Stjepan Držislav, hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, sin kralja Mihajla Krešimira II. i kraljice Jelene. Vladao je od 969. do 996.[1]/997.[2] godine. Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s makedonskim (zapadnobugarskim) carem Samuilom.
Vladavina
Stjepan Držislav je hrvatskim banom proglasio župana Godimira. [3] Kako je u Srbiji oko god. 960., bez pravoga nasljednika, umro veliki župan Časlav Klonimirović koji je nakratko pod svojom vlastu ujedinio župane Raške, Duklje, Paganije, Zahumlja, Travunje i Bosne. Već 971. god. Srbija postaje pokrajinom bizantinskog carstva. Vjeruje se da je tada Bosna, s većim dijelom Crvene Hrvatske (ali bez Duklje, gdje je krajem 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rođak Časlava Klonimirovića) došla opet u okvir Kraljevine Hrvatske[4].
Nakon što je car Samuilo (980. – 1014.) uspio za nekoliko godina proširiti svoju vlast na Bosnu, Srijem, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje, te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganiju), postao je opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Samuilo je provalio i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što dokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava uspjela oporaviti od posljedica unutarnjih sukoba. Samuilo je tijekom ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.[5]
S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i otoke (kao nekad Tomislavu). Samom Držislavu, Bizant je priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, te ga je odlikovao titulom carskog "eparha i patricija"[6]. Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo ime Stjepan. Nosio je naslov kralja Hrvatske i Dalmacije.
Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je razvoj trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su uspostavili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su prestati plaćati "uobičajeni danak" ("solitus census") Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na moru.
Kralj Stjepan Držislav umro je god. 996.[7]/997.[8] a za sobom je ostavio tri sina; Svetoslava Suronju, Krešimira i Gojslava.
Legenda o nastanku hrvatskog grba
Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.
Zavjetna crkvica
Na padinama Pelegrina u Župi Dubrovačkoj je stara crkvica sv. Stjepana koja se spominje još 1279. godine. Prema pisanjima dubrovačkih ljetopisaca, zavjetni je dar hrvatskog i dalmatinskog kralja Stjepana, Krešimirova sina, za ozdravljenje.[9]
Izvori
- ↑ Detling, Samaržija: Koraci kroz vrijeme II, udžbenik povijesti za II. razred gimnazije; Školska knjiga, Zagreb, 2008.
- ↑ Goldstein: Hrvatska povijest; Kolekcija knjiga POVIJEST Jutarnjeg lista, svezak 21
- ↑ Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustr., str. 62.
- ↑ Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., Zagreb, 1924.
- ↑ Rački: Documenta, str. 23. i 24.
- ↑ Thomas archidiaconus: »Historia Salonitana«, caput 13.
- ↑ Detling, Samaržija: Koraci kroz vrijeme II, udžbenik povijesti za II. razred gimnazije; Školska knjiga, Zagreb, 2008.
- ↑ Goldstein: Hrvatska povijest; Kolekcija knjiga POVIJEST Jutarnjeg lista, svezak 21
- ↑ (): Kupari, TZ općine Župa Dubrovačka. Pristupljeno 29. svibnja 2016.
Literatura
- Ante Vranković: Zaboravljene crkve kraljice Jelene, recenzija knjige, Hrvatsko slovo, 11. kolovoza 2000., str. 18.
- Marin Buovac: O sudbini kamena s rimskih amfiteatara na prostoru istočnojadranske obale, Klesarstvo i graditeljstvo, Vol.XXII No. 1–2, 2011., str. 53–69.
Vidi još
Vanjske poveznice
- Stjepan Držislav u enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža
- Samuilo je u Držislavovo doba (976.) osnovao Makedonsko Carstvo
Ostali projekti
 | Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Nasljednici kralja Tomislava |
| Vladarske titule | ||
|---|---|---|
| Prethodnik Mihajlo Krešimir II. |
hrvatski kralj 969. – 996./997. |
Nasljednik Svetoslav Suronja |
| ||||||||