Svetozar Pribićević
| Svetozar Pribićević | |
|---|---|
.jpg) Svetozar Pribićević | |
| Rođenje | 26. listopada 1875., Hrvatska Kostajnica, Hrvatska |
| Smrt | 15. rujna 1936., Prag, Češka |
| Politička stranka | SSS, DS, SDS |
| Zanimanje | političar, publicist |
Svetozar Pribićević (Hrvatska Kostajnica, 26. listopada 1875. – Prag, 15. rujna 1936.), bio je hrvatski političar, vodeća politička figura hrvatskih Srba. Isprva bio je pobornik unitarizma i centralizma jugoslavenske države a pred kraj života preobrazio se je u federalista i republikanca.[1] Osnivač je Demokratske stranke, jugoslavenske unitarističke političke stranke, koja je bila jednom od vodećih političkih stranaka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Odlazi u oporbu 1924. godine i osniva Samostalnu demokratsku stranku koja prihvaća federalistička načela, te kasnije razočaran provedbom jugoslavenske ideje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kao velikosrpske hegemonije sklapa Seljačko-demokratsku koaliciju s HSS-om. Adam Pribićević mu je bio jedan od braće.
Životopis
Rani život i politička aktivnost
Svetozar Pribićević rodio se u Hrvatskoj Kostajnici 1875. godine. Pohađao je realnu gimnaziju u Petrinji i Zagrebu.[2] Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij matematike i fizike te je kraće vrijeme predavao u srpskim učiteljskim školama u Pakracu i Karlovcu.[3] Već od studentskih dana s dubokim uvjerenjem izjašnjavao se za politiku jugoslavenskoga integralizma.[3] Kao član Ujedinjene hrvatske i srpske omladine, u almanahu Narodna misao (1897.), u članku Misao vodilja Srba i Hrvata, izložio unitarno-jugoslavenski program, prema kojemu su Hrvati i Srbi dva naziva jednoga naroda. Zajedno sa Stjepanom Radićem 1900. godine pokrenuo je Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine.[4]
Od 1902. godine bio je glavnim urednikom glasila Srpske samostalne stranke, Novog Srbobrana.[5] Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u Hrvatsko-srpsku koaliciju, a nakon povlačenja Frana Supila (1909.) preuzeo je vodstvo Koalicije. Frankovci su u centru Zagreba 1909. godine toljagama pretukla Supila, Pribićevića, Banjanina i novinara Budisavljevića. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj.[6] Ulaskom Koalicije u Narodno vijeće SHS postao je drugi potpredsjednik vijeća, ali je zapravo imao vodeću ulogu u vijeću, a potom i u Državi SHS. Sudjelovao je u pripremi sjednice Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918. te je podnio prijedlog o raskidu svih državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom. Pridonio je opozivu Ženevske deklaracije i zagovarao što brže povezivanje Države SHS s Kraljevinom Srbijom pa je uspio ishoditi odlazak delegacije Narodnoga vijeća u Beograd bez temeljite rasprave i oblikovanja čvrstih stajališta o ustroju buduće države: poduzima u to vrijeme Pribičević sve što je bilo u njegovoj moći (a njegov politički utjecaj je bio znatan) da što prije zaživi jugounitarizam, smatrajući da ovaj pokret ima svijetlu budućnost. Sudjelovao u izradbi adrese Narodnoga vijeća i bio jedan od potpisnika akta o ujedinjenju.[4]
Kraljevina Jugoslavija
U Kraljevstvu/Kraljevini SHS bio je ministrom unutarnjih poslova (1918.-1920.) a kasnije u dva navrata ministrom prosvjete (1920.-1922. i 1924.-1925.).[7] Bio je pobornikom centralizma i unitarizma u novoj državi. Do 1927. godine bio je politički protivnik Stjepana Radića, HSS-a i oporbe centralizmu i unitarizmu. Dok je bio jedan od važnih ljudi u novoj državi (ministar unutarnjih poslova) nad Stjepanom Radićem i njegovim političkim djelovanjem vodio je poseban nadzor nastojeći ukloniti ga iz političkoga života.[8] Bio je jednim od čelnika Demokratske stranke koja je osnovana 1919. godine.[7] Demokratska stranka bila je utemeljena na programu unitarne jugoslavenske države s centralističkim ustrojem; program je znatno utjecao na donošenje Vidovdanskog ustava (1921.). Zbog sukoba s Ljubom Davidovićem, koji je bio sklon ublaživanju centralizma i sporazumu sa Stjepanom Radićem, istupio je 1924. godine iz stranke i osnovao Samostalnu demokratsku stranku.[4]
Pritom je ostao dosljedan unitarističkom i centralističkomu programu te je, unatoč protivljenju velikosrpskim pretenzijama srpskih radikala, u sporazumu s Nikolom Pašićem formirao vladu Nacionalnoga bloka. Kada su, međutim, Pašićevi radikali procijenili da je HRSS i nadalje ostala najjačom strankom u Hrvatskoj, te 1925. godine odbacili suradnju s Pribićevićem i postigli sporazum s Radićevom strankom, Pribićević je prešao u oporbu. 1925. godine napustio je politiku unitarizma i centralizma.[7] Slijedio je odlučan obrat u njegovoj politici pa je od 1927. godine istupao, zajedno sa Stjepanom Radićem, protiv velikosrpske hegemonije. Zajedno s Radićem osnovao je Seljačko-demokratsku koaliciju te se zauzimao za federalističko uređenje države i reviziju ustava.[4]
Tijekom 1928. godine Radiću i Pribićeviću sve više počinje se prijetiti smrću a prijeti se i njihovim suradnicima.[9] U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću (npr. u Jedinstvu, bliskom predsjedniku vlade Velji Vukičeviću, nekoliko puta) uz obrazloženje kako oni rade protiv temelja države.[9] U to su vrijeme u Narodnoj skupštini, tijekom zasjedanja, također prijetili smrću Radiću, Pribićeviću i njihovim suradnicima no ni čelništvo Narodne skupštine a ni drugi faktori nisu poduzeli ništa kako bi ispitali ili spriječili te prijetnje i ozbiljnost izraženih namjera.[9] To je kulminiralo 20. lipnja 1928. godine atentatom u Narodnoj skupštini. Pribićević je tada bio u Narodnoj skupštini kada je Puniša Račić, dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke, revolverskim hitcima, usmrtio zastupnike HSS-a Đuru Basarička i Pavla Radića, smrtno ranio Stjepana Radića te ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara. Sjedio je u zastupničkoj klupi do Stjepana Radića ali nije bio pogođen.
Uhićenje, internacija, politička emigracija i smrt
Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, 1929. godine, uhićen je i interniran u selo Brus podno Kopaonika a kada se razbolio prebačen je u Beograd gdje je ostao izoliran od javnosti do srpnja 1931. godine.[10] Tada je pušten i dopušten mu je odlazak u inozemstvo.[11] U emigraciji je boravio u Pragu i Parizu. Tijekom boravka u emigraciji bio je izraziti protivnik jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Boraveći u Parizu pisao je i razne pismene poruke, Pismo prijateljima u Beogradu, Pismo Srbima i Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njezinu budućnost (brošura), u kojima je izražavao svoje negodovanje tadašnjim režimom i diktaturom u Kraljevini Jugoslaviji. U Pismu Srbima diktaturu je okarakterizirao kao "Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom".[12]
Napisao je knjigu Diktatura kralja Aleksandra (La dictature du roi Alexandre) koja je izdana na francuskome jeziku, u Parizu, 1933. godine. Diktatura kralja Aleksandra njegov je politički obračun s kraljem Aleksandrom, i u njoj se izjašnjava za republikansko i federalno ustrojstvo Jugoslavije. Nakon pogibije kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu u Marseilleu, 9. listopada 1934. godine, bio je smjesta uhićen i od francuske policije tretiran grubo, iako je imao odličje Reda Legije časti, te je neko vrijeme držan u samačkoj ćeliji i konačno pušten na slobodu kada je francuska policija utvrdila kako nije imao nikakve veze s atentatorima.[13] U svojim sukobima sa službenim Beogradom je rekao da bi Srbi iz Hrvatske, nakon svega, morali razumjeti Hrvate i kad bi oni odbili svako zajedništvo sa Srbima. S druge strane, istodobno je zastupao ideju državne zajednice svih južnih Slavena ako želimo spasiti se od atomiziranja i nove službe tuđinu.[14]
Umro je u Pragu 1936. godine.[5] Želio je biti pokopan u selu Glavičani kod Dvora ali to tadašnja jugoslavenska vlada nije dopustila te je pokopan u Pragu na Olšanskom groblju, 19. rujna 1936. godine, a nakon Drugoga svjetskog rata njegovi posmrtni ostatci preneseni su i pokopani, 21. listopada 1968. godine, na Novom groblju u Beogradu.[15]
Odličja
- Red Legije časti.[13]
Djela
- Stvaranje državotvorne stranke Demokrata Srba, Hrvata i Slovenaca, govor Svetozara Pribićevića, Sarajevo, 1919.
- Pobeđujemo 8. februara, Beograd, 1924.
- Pobeda narodne misli, Beograd, 1924.
- Jačajmo naše redove, Agitaciona biblioteka samostalnih demokrata, sv. 1, Beograd, 1925.
- Mi smo pobedili, Agit. biblioteka samostal. demokrata, sv. 2, Beograd, 1925.
- Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njenu budućnost, Prag, 1931.
- La dictature du roi Alexandre: contribution à l'étude de la démocratie (Les problèmes yougoslave et balkanique), Pierre Bossuet, Pariz, 1933. (srp. izd. Diktatura kralja Aleksandra, Prosveta, Beograd, 1952., 2. izd. 1953.; hrv. izd. Diktatura kralja Aleksandra, Globus, Zagreb, 1990.)
- Beograd i politika prema Hrvatima i Srbima izvan Srbije, Montevideo, 1933.
- Misao vodilja Srba i Hrvata, Knjižnica seljačke demokracije, sv. 2, Beograd, 1940.
- Izabrani politički spisi, izbor i uvodna studija Hrvoje Matković, (Biblioteka Povijest hrvatskih političkih ideja, kolo 7, knj. 3), Golden marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000.
Izvori
- ↑ Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, izbor i uvodna studija Hrvoje Matković, (Biblioteka Povijest hrvatskih političkih ideja, kolo 7, knj. 3), Golden marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000., ISBN 953-6168-71-5, str. 71.:
- "Od unitarista i centralista Svetozar Pribićević se na kraju života preobrazio u federalista i republikanca. No, u njegovoj transformaciji - mada mu je i dalje jugoslavenska država nezamjenjivo rješenje za budućnost - valja uočiti i stav da Srbi nemaju nikakvo pravo prisiljavati Hrvate da žive s njima u zajednici, ako oni to neće. Pri tome odbija i pomisao da bi Srbi mogli ratovati s Hrvatima zato što oni neće da žive zajedno s njima."
- ↑ Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 276.
- ↑ 3,0 3,1 Krležijana: Pribićević, Svetozar, preuzeto 5. svibnja 2013.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Pribićević, Svetozar, preuzeto 9. ožujka 2014.
- ↑ 5,0 5,1 Proleksis enciklopedija: Pribićević, Svetozar, preuzeto 5. svibnja 2013.
- ↑ Србобран, бр. 40., Разбојнички напад на народне заступнике. Загреб. 1909.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, fusnota 4, str. 14.
- ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 11.-12.
- ↑ 9,0 9,1 9,2 Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 242.
- ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 289.
- ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, fusnota 310., str. 289.
- ↑ Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 297.
- ↑ 13,0 13,1 Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 298.
- ↑ Вишњић, Чедомир (2013.). Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 30.. Загреб, Београд: СКД Просвјета, Службени Гласник
- ↑ Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., ISBN 953-169-065-0, str. 270.
Vanjske poveznice
- Ivica Miškulin, Svetozar Pribićević i hrvatski Srbi. Znanstveni rad na stranicama CPI.
- Ljubo Boban, Jedno pismo Sv. Pribićevića iz vremena šestojanuarskog režima, Historijski zbornik, godina XVIII, 1965.
- Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević u danima postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba // Radovi: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 26, br. 1, Listopad 1993., str. 237. - 248., (Hrčak)
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
_(1868-1918).svg)
