| Ljudevit Jonke | |
| Ljudevit Jonke Ljudevit Jonke | |
| Rođenje | 29. srpnja 1907., Karlovac, Hrvatska |
|---|---|
| Smrt | 15. ožujka 1979., Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Zanimanje | jezikoslovac |
| Portal o životopisima | |
Ljudevit Jonke (Karlovac, 29. srpnja 1907. - Zagreb, 15. ožujka 1979.), bio je hrvatski jezikoslovac i prevoditelj.
Životopis
Ljudevit Jonke rođen je u Karlovcu 1907. godine. Pučku školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest jugoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim i narodnu historiju s ruskim i latinskim. Dvije godine (1930-32.) na studijskom je boravku na Karlovu sveučilištu u Pragu. Očituje sklonost književno-povijesnim temama, počinje prevoditi s češkoga. Od 1933. godine profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940. gdje ga 1942. profesor Stjepan Ivšić bira za asistenta na Filozofskom fakultetu. Godine 1940. vjenčao se s Nadom Marković s kojom je imao kćer Dubravku (1942.) i sina Mladena (1944.).
Istodobno se bavi istraživanjima s područja kroatistike i bohemistike. Doktorira disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU 274). Od jeseni 1945. godine predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. godine suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950.) do umirovljenja (1973.). Redoviti profesor postao je 1960. godine. U pedesetim godinama počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. stoljeća (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957.; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958.; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959.). Proučavao je djelatnost Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića.
Sudionik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik "zajedničkoga" pravopisa, jedan od urednika (također zajedničkoga) Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU-a, 1963. godine redoviti član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Od 1958. do 1960. godine bio je predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH a u dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75.).[1]
Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. godine u Telegramu i u Vjesniku od 1971. godine) I 17 je godina uređivao časopis Jezik. Od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske.[2]
Matica hrvatska u travnju 1971. godine otkazala je "novosadski dogovor" te ga je proglasila "bespredmetnim i nevažećim" a gotovo istodobno i Jonke je povukao svoj potpis s novosadskih zaključaka.[3]
- "Za svoje povlačenje potpisa navodi ove razloge: »zbog znanstvene neopravdanosti i neosnovanosti, zbog pritisaka na hrvatski književni jezik, zbog pritisaka na hrvatske lingviste koji su branili prirodna prava hrvatskoga književnog jezika«."[4]
Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a nakon puča u Karađorđevu (1971.) prisilno je 1973. godine umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU. Jonkeova je glavna zasluga (osim polemičkih i političkih rasprava u kojima je obavio lavovski dio borbe protiv planiranoga nasilnog posrbljavanja hrvatskoga jezika) u tome što je revitalizirao interes za doprinos Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika - činjenica koja je često iz političkih razloga potiskivana i prešućivana.
Umro je u Zagrebu 1979. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[5]
Djela
- Dikcionar Adama Patačića. Studija iz hrvatske kajkavske leksikografije, Zagreb, 1949.
- Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1964. (2. proš. izd. 1965.)
- Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, Zagreb, 1971.
- Hrvatski književni jezik danas, Zagreb, 1971. (zabranjeno)
- Rasprave i članci, prir. Ivo Pranjković, Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 128, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.[6]
Nagrada Ljudevit Jonke
Podrobniji članak o temi: Nagrada Ljudevit JonkeNagrada Matice hrvatske što nosi ime velikana jezikoslovne znanosti i prevodilaštva Ljudevita Jonkea dodjeljuje se za iznimna postignuća jezikoslovaca za promicanje hrvatskoga jezika i književnosti u svijetu.[7][8]
Izvori
- ↑ Društvo sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu: Dosadašnji predsjednici Društva, pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ Predsjednici Matice hrvatske, matica.hr, pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ Marko Samardžija, Ljudevit Jonke, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1990., ISBN 86-80279-33-1, str. 120.
- ↑ Marko Samardžija, Ljudevit Jonke, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1990., ISBN 86-80279-33-1, str. 122.
- ↑ Gradska groblja Zagreb - J, gradskagroblja.hr, pristupljeno 12. svibnja 2018.
- ↑ Knjige. Ljudevit Jonke. Rasprave i članci, matica.hr, pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ Nagrada Ljudevit Jonke: Laureat Aleksandra Šćukanec, interpublic.hr, (u pismohrani archive.is) pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ Matica hrvatska - O Matici hrvatskoj - Nagrade i odličja Matice hrvatske, matica.hr, pristupljeno 18. srpnja 2016.
Vanjske poveznice
- Selektivna bibliografija Jonkeovih djela i tekstova
- Hrvatski biografski leksikon: Jonke, Ljudevit. (Marko Samardžija, 2005.)
- Nataša Bašić, Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam
- Krešimir Mićanović, Ljudevit Jonke u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Ljudevit Jonke na braniku hrvatskoga književnog jezika, Vijenac, br. 571, 21. siječnja 2016.