Maria Montessori

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 39880 od 20. kolovoz 2021. u 03:11 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Maria Montessori

Maria Montessori (Chiaravalle (Ancona), Italija, 31. kolovoza 1870. - Noordwijk, Nizozemska, 6. svibnja 1952.) - talijanska pedagoginja, liječnica i uvjerena katolkinja, tvorac pedagoške metode Montessori.

Život i rad (kronološki)[uredi]

  • 1892. upisala studij medicine na Sveučilištu u Rimu, a 1896. godine je postala prva žena liječnica u Italiji. 1897. godine je sudjelovala na nacionalnoj konferenciji za djecu s posebnim potrebama u Torinu.
  • 1899. postavljena je za docenticu Škole za učiteljice. 1900. godine upisuje na Sveučilištu u Rimu pedagogiju, antropologiju i psihologiju, a 1904. godine postaje docent na istom sveučilištu.
  • 1907. godine otvara Dječju kuću (Casa dei Bambini) u San Lorenzu, u kojoj razvija metodiku rada s djecom s metalnom retardacijom. 1909. godine u Citta di Castello organizira prvi tečaj na kojem se uči o njenoj metodi za učitelje.
  • 1913. godine organizira prvi međunarodni tečaj za učitelje u Rimu, te otvara prvu Montessori školu u Španjolskoj. 1929. godine u Berlinu je osnovana Association Montessori Internacionale (AMI), čije se središte 1935. godine seli u Amsterdam gdje je i danas.
  • 1934. godine po Mussolinijevom nalogu zatvorene sve škole u Italiji, a Maria Montessori zajednom sa sinom Marijem Motessori 1939. godine odlazi u Indiju.
  • 3 puta je predlagana za Nobelovu nagradu za mir.

Montessori pedagogija[uredi]

Glavni doprinosi novoj pedagogiji, od strane Marie Montessori su:

  • poučavanje djece u trogodišnjim skupinama koje odgovaraju različitim razvojnim fazama (primjer: rođenje - 3., 3.-6., 6.-9., 9.-12. i 12.-15. godina)
  • djeca su kompetentne osobe, koje su u stanju donositi vlastite odluke
  • promatranje djeteta u okruženju je osnova za stalni razvoj kurikuluma, te uvođenje zadaća i vježbi za razvoj vještina i stjecanje znanja
  • namještaj i cjelokupan prostor veličinom prilagođen djeci, a u kojem svako dijete ima mogućnost kreiranja svog svijeta
  • suradnja s roditeljima prilikom utvrđivanja zdravstvenog stanja, te higijenskih navika djeteta
  • prepoznavanje razvojnih faza koje daju osnovu za poticajan rad u razredu (uključujući razvoj govora i jezika, razvoj osjetila, te razvoj različitih stupnjeva socijalnih odnosa)
  • važnost razvoja "upijajućeg uma", koji se temelji na stjecanju kompetencije u djetetovom okruženju, i usavršavanju vještina koje su karakteristične za određeni razvojni period
  • "auto-didaktički" materijali koji se jednim dijelom temelje na radovima Jean Marc Gaspard Itarda i Edouard Seguina

Publikacije[uredi]

Vanjske poveznice[uredi]