Toggle menu
309,3 tis.
59
18
530,1 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Anglofonski svijet

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 374328 od 9. prosinac 2021. u 11:49 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Karta zemalja sa engleskim jezikom.

Preko dvije milijarde ljudi govore engleski[1][2], čime je engleski jezik najveći broj po broju govornika, a treći najveći jezik po broju izvornih govornika. Sa 300 milijuna izvornih govornika, Sjedinjene Države su najveća država koja govori engleski jezik. Kao što je prikazano na donjem grafikonu s pita, većina izvornih govornika engleskog jezika su Amerikanci.

Uz to, u Velikoj Britaniji ima 60 milijuna izvornih govornika, 29 milijuna u Kanadi, 25,1 milijuna u Australiji, u Republici Irskoj i 4,9 milijuna u Novom Zelandu.

U Europskoj uniji engleski je jedan od 24 službena jezika i široko ga koriste institucije, a većina stanovništva kao maternji jezik u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj te kao drugi jezik u ostalim državama članicama.

Procjene koje uključuju govornike drugog jezika uvelike se razlikuju, od 470 milijuna do više od 2 milijarde. David Crystal izračunava da su, od 2003., nematerični govornici nadmašili broj izvornih govornika u omjeru 3 prema 1. Kod kombiniranja izvornih i stranih govornika, engleski je jezik koji se u svijetu najčešće govori.

Pored glavnih sorti engleskog jezika, kao što su američki engleski, britanski engleski, kanadski engleski, australski engleski, irski engleski, novozelandski engleski i njihove podvrsta, zemlje poput Južne Afrike, Indije, Nigerije, Filipina, Jamajke, Trinidada i Tobaga također imaju milijune izvornih govornika dijalektnog nastavka, u rasponu od kreolskih jezika koji imaju engleski jezik do standardnog engleskog. Ostale zemlje, poput Gane i Ugande, također koriste engleski jezik kao svoj glavni službeni jezik.

Od 2012. godine, Indija tvrdi da ima drugu najveću svjetsku populaciju na engleskom jeziku. Najpouzdanija procjena je oko 10% njezinog stanovništva (125 milijuna ljudi), drugo mjesto u Sjedinjenim Državama, a očekuje se da će se učetvorostručiti u sljedećem desetljeću.

Zemlje koje govore engleski jezik kao maternji jezik

Podrobniji članak o temi: Anglosfera
Karta zemalja u kojoj je engleski prisutan kao maternji jezik.

Postoji šest velikih zemalja s većinom izvornih govornika engleskog jezika koji su ponekad grupirani pod izraz Anglosfera. U broju govornika engleskog jezika to su: Sjedinjene Američke Države (najmanje 231 milijun), Ujedinjeno Kraljevstvo (u Engleskoj, Škotskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj) (60 milijuna), Kanada (najmanje 20 milijuna), Australija (najmanje 17 milijuna), Republika Irska (4,8 milijuna) i Novi Zeland (4,8 milijuna).

Engleski je također primarni maternji jezik u zemljama i teritorijama Angvila, Antigve i Barbude, Bahama, Barbadosa, Belizea, Bermuda, teritorija britanskog Indijskog oceana, Britanskih Djevičanskih ostrva, Kajmanskih otoka, Dominike, Falklandskih otoka, Gibraltar, Grenada, Guam, Guernsey, Gvajana, otok Man, Jamajka, Jersey, Montserrat, Otočje Pitcairn, Sveta Helena, Ascencion i Tristan da Cunha, Sveti Kristofor i Nevis, Sveti Vincent i Grenadini, Južna Džordžija i Otoci Sandwich, Trinidad i Tobago, Otoci Turks i Caicos i Djevičanski otoci Sjedinjenih Država.[3]

Iako većina svijeta ne govori engleski jezik, još uvijek se smatra diplomatskim jezikom zbog široke prisutnosti u razvijenim zemljama. To su široko kritizirali znanstvenici koji smatraju da bi trebalo postojati i druge jezike koji se smatraju "diplomatskim" usprkos sjedištu Ujedinjenih naroda koje borave u New Yorku.

Vidi još

Izvori

  1. "Crystal, David. The language revolution. John Wiley & Sons, 2004." (engl.). https://www.wiley.com/en-gb/The+Language+Revolution-p-9780745633138 
  2. Crystal, David (2008). "Two thousand million?" (engl.). English Today 24: 3–6. doi:10.1017/S0266078408000023 
  3. Data are from national censuses conducted in 2010 or 2011 in the reported countries.