Igor Štiks

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 265791 od 28. listopad 2021. u 18:30 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir književnik

Igor Štiks (Sarajevo, 17. rujna 1977.), bosanskohercegovački i hrvatski pisac i politički filozof, znanstveni suradnik Sveučilišta u Edinburghu.[1][2] Roman Elijahova stolica (2006.) mu je preveden na 15 jezika, i nagrađen književnim nagradama Ksaver Šandor Gjalski i Kiklop.[3]

Životopis

Rođen u Sarajevu. Za književnost i čitanje se počeo zanimati s 13 ili 14 godina, uslijed izbijanja rata, kada je "svijet odraslih postao u potpunosti nerazumljiv". Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. Doktorira na pariškom Institutu za političke studije 2009. Radio je kao asistent na Sveučilištu Northwestern u Chicagu, a na Sveučilištu u Edinburghu je znanstveni suradnik od 2009.[4] Dobitnik je francuskog odlikovanja Vitez umjetnosti i književnosti.

Stvaralaštvo

U prvom romanu Dvorac u Romagni (2000.) povezuje svijet talijanske renesanse i razdoblja Informbiroa na otoku Rabu, kroz naizmjenično pripovijedane priče o talijanskom piscu iz 16. stoljeća i rapskom svećeniku iz 20. stoljeća. "Dvorac u Romagni" je proglašen najboljim debitantskim romanom, nominiran za međunarodnu knjižnu nagradu u Dublinu (International IMPAC Dublin Literary Award) i preveden na engleski, njemački, španjolski i turski.

Drugi Štiksov roman Elijahova stolica (2006.) je priča o 50-godišnjem piscu koji početkom 1990-ih traga za pravim ocem i identitetom, što ga dovodi u Sarajevo u kojem upravo počinje rat. Knjiga je osvojila nagradu Kiklop, i nagradu Ksaver Šandor Gjalski kao najbolje prozno ostvarenje u Hrvatskoj 2006. Prevedena je na 15-ak jezika: "Ullstein Verlag" (njemački), "Destino" (španjolski), "Galaade" (francuski), "De Bezige Bij" (nizozemski), "Mentre Alma dorme" (talijanski), "W.A.B." (poljski), "Mlada fronta" (češki), "Magveto" (mađarski), "Beletrina" (slovenski), "Panorama" (bugarski), "Ili-Ili" (makednoski), "Mansarda" (finski), "Knigi XXI" (ukrajinski), "The Judgment of Richard Richter" (engleski) i dr. Engleski prijevod u izdanju Amazon crossinga je u kolovozu 2017. uvršten u ponudu Kindle store-a, te u nekoliko tjedana postao najprodavaniji e-naslov u kategoriji povijesnih romana.[5]

Radnja njegovog trećeg romana "Rezalište" (2017.)[6] se odvija tijekom jedne večere u malom balkanskom gradiću, na kojoj se svijetom raštrkana neimenovana obitelj okupila nakon 25 godina. Knjiga je nastala na temelju ranijeg Štiksovog dramskog teksta "Brašno u venama", koji je 2015. postavljen na sceni Sarajevskog ratnog teatra u režiji Borisa Liješevića. Autor je zbirke pjesama "Povijest poplave" (2008) te kritičkih eseja i književnih osvrta.

Štiksov akademski rad je vezan uz područje političke filozofije, u kojoj istražuje koncepte državljanstva i građanstva. Knjiga "Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država" (2016) izvorno je objavljena na engleskom kao "Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship" 2015. godine. S profesoricom europskog prava i društvenih znanosti Jo Shaw je uredio zbornik "Državljanstvo nakon Jugoslavije" (Citizenship after Yugoslavia, 2012) i "Citizenship Rights" (Prava državljanstava, 2013.) Uz Srećka Horvata, suator je polemičke knjige "Pravo na pobunu: uvod u anatomiju građanskog otpora" (2010.) i zbornika "Dobro došli u pustinju postsocijalizma" (2015., izvorno "Welcome to the Desert of Post-socialism: Radical Politics After Yugoslavia").

Izvori

  1. ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Štiks, Igor (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  2. ↑ Igor Štiks: 'Osjećao sam se pomalo kao uljez u svijetu književnosti' tportal.hr/HINA, 10. rujna 2017. (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  3. ↑ Nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Društvo hrvatskih književnika, dhk.hr, (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  4. ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Štiks, Igor (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  5. ↑ Igor Štiks: 'Osjećao sam se pomalo kao uljez u svijetu književnosti' tportal.hr/HINA, 10. rujna 2017. (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
  6. ↑ Alis Marić, Rezalište – Igor Štiks, citajknjigu.com, 26. rujna 2017. (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
v • r • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Igor_Štiks&oldid=265791"