| Osinj | |
|---|---|
| Podatci | |
| Smještaj | Jadransko more |
| Koordinate | 43°00′21″N 17°28′03″E / 43.00583°N 17.4675°E |
| Država | Hrvatska |
| Površina | 0,217[1] km2 |
| Obalna crta | 2,4 km |
| Broj stanovnika | nenaseljen |
 | |
Osinj je nenaseljeni otočić u hrvatskom dijelu Jadranskog mora. Nalazi se na ušću Male Neretve (rukavca Neretve) pored mjesta Blace.[2] Najveći je u skupini koju još osim njega čine otočići Gubavac, Magarećak i Mali Školjić.[3] Dug je oko 1 km, a na njemu su tri uzvisine: Gradina (76 m), Uplov i Kabo (43 m). Često je u srednjovjekovnim izvorima dubrovačkog arhiva spominjan kao scolium Ossini ili scopulum Ussigni, a u tiskanim djelima Osign prvi put spominje dubrovački benediktinac i mljetski opat Mavro Orbini (u poznatom djelu Il Regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena, Pesaro, 1601).[4]
Povijest otoka
Vrlo je vjerojatno da je Osinj bio naseljen već u rimsko doba. Za vrijeme vladavine bizantskog cara Justinijana I. Velikoga bila je podignuta utvrda čija je svrha bila zaštita i nadzor bizantskih posjeda na istočnoj obali Jadrana. Tijekom srednjega vijeka otok je bio važno uporište te kao takav predmet čestih sukoba interesa Mletačke Republike, Dubrovnika i domaće vlastele u 15. stoljeću. Bio je u posjedu Stjepana Vukčića-Kosače koji ga je utvrdio, ali su te utvrde Dubrovčani porušili 1450. Hrvatski plemići Jurjević-Vlatkovići oko 1470. ponovno su ga utvrdili uz pomoć Dubrovčana. Nakon osmanske okupacije sljedeća dva stoljeća utvrde su propadale. Nakon oslobođenja Neretvanske krajine od Osmanlija 1688. i Osinj je došao u sastav Mletačke Republike koja ga je 1744. dala u posjed plemićkoj obitelji Nonković, a njezini su ga članovi prodali seljacima iz Blaca.[5]
Sakralni objekti na Osinju
Podrobniji članak o temi: crkva sv. Ivana na OsinjuPodrobniji članak o temi: franjevački samostan sv. Luke i Marka na Osinju
Osim bizantske utvrde podignute u 6. stoljeću, na otoku su pronađeni ostatci crkve i franjevačkoga samostana. Na utvrde je prvi ukazao don Radovan Jerković, svećenik i povjesničar. Obišao je lokalitet te napravio skicu tlocrta utvrde i crkve unutar nje. Crkvu je smatrao starijom od utvrde i pripisao je ranokršćanskom dobu. Rezultate toga rada objavio je 1942. u sarajevskom Napretku.[6]
Ruševine je 5. rujna 1963. obišao fra Karlo Jurišić zajedno s fra Antom Sekelezom (tadašnjim dekanom i župnikom Metkovića) i don Jurom Narančom (tadašnjim župnikom Slivna). Tom prigodom Jurišić je zapisao: U šumici na maloj ravnici našao sam staru crkvicu s pročeljem prema jugu, koja s apsidom ima ove dimenzije: duga 9,50 m, široka 5,70 m, visoka oko 4. m. Zvonik na preslicu pao na tle. Krasan kameniti portal, ali vrata nema. Crkvica je pokrivena kamenitim svodom s gotičkim lukom. U obloj apsidi jedan oltarić. Inače unutrašnjost crkvice sasvim zapuštena, upravo nedostojna. S jugozapadne strane s crkvom su povezane ruševine jedne građevine, koja je bila duga 15 m, široka u gornjem dijelu 4,30 m, a u donjem 5,30 m. Građevina je u prizemlju imala tri prostorije, od kojih su dvije sjeverne bile pokrivene s crkvom na jednu vodu, dok je južna građevina imala jedan kat. Narod zapuštenu crkvicu zove "Crkva sv. Ivana na Osinju". Jurišić navodi dalje da arhitektura i neki drugi arhivski izvori sigurno govore za veliku starost crkvice sv. Ivana, kao i za postojanje malog franjevačkog samostana uz tu crkvicu barem kratko vrijeme u 16. stoljeću. Arhitektura crkvice s gotičkim svodom, portalom i nad njim polukružnom lunetom svjedoči da je crkvica sv. Ivana na Osinju građena doista svršetkom 14. ili početkom 15. st. Biskup fra Dominik Andrijašević 1629. g. u izvještaju Propagandi o tzv. "stjepanskoj biskupiji" spominje na Osinju "prekrasnu crkvu građenu na svod, koju su Turci oštetili, a zove se Sveti Ivan." Ruševine zgrade, koja je funkcionalno vezana uz crkvu, najočitije svjedoče, da je tu u dalekoj prošlosti bilo prebivalište neke redovničke zajednice. Naši uvaženi povjesničari fra Stjepan Zlatovcić, fra Dominik Mandić i dr. smatraju da su se franjevci sklonili na otok Osinj u doba turske vladavine oko 1563. poslije negoli su im bili porušeni samostani u unutrašnjosti Hercegovine. Međutim, boravak sinova sv. Franje na Osinju nije bio ni miran ni dugotrajan, jer su im Turci i to malo gnijezdo doskora uništili.[4]
U pismohrani franjevačkog samostana u Zaostrogu nalazi se listina pisana 1570. hrvatskom ćirilicom koja svjedoči da su Turci 15. lipnja 1570. spalili samostan sv. Luke i Marka na Osinju. Tom prigodom su ubili fra Petra Grubkovića, jednog laika odveli u ropstvo, te ranili samostanskog vikara fra Nikolu Kežića koji je od ozljeda uskoro preminuo. Samostan više nikada nije bio obnavljan, a u crkvi sv. Ivana je, uz prekide, bogoslužje vršeno sve do 1911.[4]
Fra Petar Sikavica (tadašnji župnik župe Plina Stablina[7]) je 1980. pristupio obnovi crkve Sv. Ivana, pod nadzorom stručnjaka Regionalnog zavoda. Tom prilikom uočeni su ugrađeni starokršćanski ulomci pluteja i pilastra oltarne pregrade, stupova te kamenih posuda za koje je zaključeno da potječu iz utvrde na vrhu brežuljka. Uočeni su i ostatci zidova više građevina, a na središnjem ostatci starokršćanske crkve. Bila je to jednobrodna građevina s narteksom i istaknutom polukružnom apsidom, s vanjske strane ojačanom kontraforima između kojih su prozorski otvori koji su sačuvani gotovo u punoj visini. Nalazi su potvrdili da je u pitanju bizantska crkva i utvrda iz 6. stoljeća. Otkriveni su i mnogi ostatci namještaja koji su spojeni sa spolijima iz crkve sv. Ivana te omogućili rekonstrukciju oltarne pregrade.[6]
U crkvi se danas bogoslužje povremeno služi[8], a cijeli se kompleks nalazi na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.[9]
Izvori
- ↑ Pregled, položaj i raspored malih, povremeno nastanjenih i nenastanjenih otoka i otočića (42. str.) Ministarstvo regionalnoga razvoja i Fondova Europske unije RH (pristupljeno 17. travnja 2017.)
- ↑ Crkveno graditeljstvo: Izostavljene i nedovoljno prikazane crkve Časopis Građevinar, br. 63/2011., str. 88. (pristupljeno 20. ožujka 2017.)
- ↑ Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o otocima Narodne novine 33/2006. (pristupljeno 20. ožujka 2017.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Fra Karlo Jurišić: Franjevački samostan Osinj Iskra, župski list župe sv. Ilije Metković br. 3/1970. (pristupljeno 20. ožujka 2017.)
- ↑ Osinj Hrvatska enciklopedija (pristupljeno 20. ožujka 2017.)
- ↑ 6,0 6,1 Jasna Jeličić-Radonić: Skulptura ranokršćanske crkve iz castelluma na otočiću Osinju na ušću Neretve Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol. 35 No.1, prosinac 1997. (pristupljeno 20. ožujka 2017.)
- ↑ Fra Petar Sikavica Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja Split (pristupljeno 20. ožujka 2017.)
- ↑ Plina - Stablina (povijest župe) Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja Split (pristupljeno 20. ožujka 2017.)
- ↑ Slivno Ravno, Crkva sv. Ivana na otoku Osinju Arhivirana stranica Ministarstva kulture RH (pristupljeno 20. ožujka 2017.)
Vanjske poveznice
- Rade Jerković: Otok Osinj na ušću Neretve Kalendar Napredak, 1. siječnja 1942.