Ivan Burik

Ovaj članak ili odlomak izgleda kao esej. (rasprava) Pomozite popraviti ovaj članak prema pravilima i smjernicama Wikipedije tako da stilski i sadržajno bude primjeren enciklopediji.

Ivan Burik (Neštin, 8. studenoga 1928. - Tovarnik, 8. listopada 1991.), hrvatski svećenik, mučenik srijemski U njegovom su ga vlastitom župnom uredu ubili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi, u podrumu župnog stana. Burik je jedini svećenik ubijen u Domovinskom ratu u Hrvatskoj.

Životopis

Djetinjstvo i školovanje

Rođen je 8. studenoga 1928. godine u srijemskom selu Neštinu, župa Ilok, od oca Ivana i majke Katarine. Obitelj je bila slaba imovna stanja, zbog čega se Ivan nakon završenih šest razreda pučke škole u rodnom mjestu rano zaposlio kao pisar. Odgajan u zdravom domoljublju i čovjekoljublju. Kad je osnovana Banovina Hrvatska, Ivanov je otac aktivno djelovao u mjesnoj organizaciji HSS-a. Nakon izbijanja Drugoga svjetskoga rata zbog svoga domoljubnoga opredjeljenja imenovan je za mjesnog načelnika. Očeva neokaljanost nije mu pomogla. Godine 1943. godine baš zato što je bio u lokalnoj vlasti, ubili su ga partizani. Jednom su upali u selo, a oca mu odveli i mučki ubili. Radi sigurnosti Ivan je s majkom i bratom 1943. godine iz rodnog Neština izbjegao u Ilok, a pri kraju rata 1944. godine pred Srijemskom frontom put nastavili su u Strizivojnu. Potom ih je put odnio u Vinkovce. Dana 12. travnja 1945. godine obitelj mu se našla u koloni hrvatskih izbjeglica i stradalnika koji su bježali pred konvertiranim četnicima, srpskim partizanima koji su lagali narod o nacionalnoj jednakosti buduće Jugoslavije, jer su ubijali i pljačkali sve hrvatsko pred sobom, makar to bili partizanski simpatizeri, a nažalost i dijela odnarođenih Hrvata u partizanima kojima je sve hrvatsko bilo odiozno. Ivanova je obitelj stigla do Bleiburga, gdje ih Englezi vraćaju Titovim hordama. Stigli su u Maribor i onda su krenuli svojim odvojenim putem, ne kao ostale povratničke skupine i tako su zbjegli sudbinu onih koje je dopao Križni put. Stigli su u Strizivojnu. Doznavši što ih sve može čekati u Neštinu, nisu se vratili u rodno selo, nego ostali živjeti u Strizivojni.

Zbog oskudice morao je sve do 1948. godine biti pastir, jer rat i poratne godine u komunističkoj Jugoslaviji odnijeli su svu imovinu njegovoj obitelji. Godine 1950. pozvan je na odsluženje vojnog roka. Po povratku zakratko se uspio zaposliti kao službenik u mjesnoj zajednici. Potom je poslan na doškolovanje za statističara u Zagreb. Samo on i još jedan sudionik tečaja od cijele skupine položili su ispite. Kratko je radio kao statističar, među ostalim u Đakovu. U Đakovu je prijateljevao s đakovačkim svećenicima i bogoslovima. Čim su jugokomunisti to doznali, istjerali su ga posla. Ostavši bez posla, privatno je završio gimnaziju na Šalati u Zagrebu. U zrelim je godinama upisao je studij teologije studij u Đakovu i završio ga.

Svećeničke godine

Svećeničke sakramente primio je 6. ožujka 1960. godine. U Đakovu je mjesnoj župi bio je kapelan naredne tri godine. U nepovoljnim okolnostima u svim jve velikim filijalama u bližoj okolici grada podigao prve prostrane katehetske dvorane i uredio sakristije. Gdje god su mu povjerili rad, intenzivno je pastoralno radio i pripremio da filijale postanu samostalne župe. Rezultat toga su današnje župe Viškovci, Đakovačka Satnica i Đakovački Selci.

Najviše je pastoralno radio u Tovarniku gdje je radio neprekidno 28 godina. Župnik je u Tovarniku od 1. srpnja 1963. godine. Unatoč prošlih 18 godina, selo je i dalje osjećalo događaja s kraja Drugoga svjetskog rata i poratne komunističke represije. U teškim okolnostima svladao je mentalitetne prepreke, župljani su prepoznali njegovu sposobnost i Burik je postupno obnavljao zapuštene župske objekte i župne zajednice. Planski i uz osobni mar napravio je uzorni sakralni objekt od stare crkve, a kod nje novi župni dom. Katehizirao je mladež, a kod zastrašenih odraslih kod kojih je vjera bila zapuštena, obnavljao je vjeru. Bio je iskreni zagovaratelj ekumenskog dijaloga i suživota različitih vjera, naroda i rasa. Kako je pomagao katolicima, tako je pomagao i pravoslavnom stanovništvu Tovarnika.

Domovinski rat

Osjećao je kakva se teška vremena primiču srijemskom kraju. Velikosrpska je agresija bila sve izvjesnija. Neprestano je u govorima pozivao toleranciju, mir i ljubav po primjeru Krista Kralja. Ističe se govor od 21. srpnja 1991. godine prigodom mlade mise tovarničkog mladomisnika svećenika Grge Grbešića.

Ratne 1991. godine nije napuštao svoje selo. Mnoge je župljane izvlačio na sigurno. Preostale je hrabrio. Jednom je pod agresorovim pritiscima morao privremeno se maknuti u Vojvodinu, u Sot. Smjestio se kod prijatelja vlč. Petra Šokčevića, ali i to preseljenje nije bilo preseljenje, jer se po naredbi okupacijskih vlasti svaki dan morao vraćati u Tovarnik i prijavljivati u njihovu miliciju. Zadnji se put iz Sota prema okupiranom Tovarniku uputio 7. listopada 1991. godine. S leđa ga je u podrumu župnog stana ubio pripadnik srpske paravojne postrojbe Dušan Silni, ubojica iz Vršca. Ustrijelio ga je pripadnik postrojbe Dušan Silni. U svećenikovo tijelo još je pucao divljak iz Pančeva. Ubojica se poslije po Lovasu hvalio da je "ubio ustaškoga popa", danima paradirajući sa Burikovim svećeničkim biretom na glavi.

Burik je kao i mještani ubijen iz mržnje u masovnom pokolju i zbog osvete za neočekivani i nadljudski višednevni otpor golorukih hrvatskih branitelja Tovarnika velikosrpskom agresoru. Preostali Hrvati u Tovarniku, uglavnom starci i žene, morali su nositi bijele trake kao znak da su hrvatske nacionalnosti. Dugo se smatralo da je Burik ubijen tog 22. rujna. Mrtvozorničko izvješće lažiralo je stvarnu sliku ubojstva, jer su u analizama poslije uočene rupe od metaka na prsima. Mrtvozorničko izvješće potpisala je Ljeposava Stanimirović. Premda je ubijen kao i drugi mještani vatrenim i/ili hladnim oružjem, u službenim su dokumentima ona i dr Dragan Martinović napisali da su Burik i ostali "poginuli od eksplozije".

Ekshumiran je iz masovne grobnice i pokopan na mjesnom groblju 31. siječnja 1998. godine sa svojim župljanima.

Suđenja

Za ovo je ubojstvo suđeno 14-orici hrvatskih i srbijanskih četnika. Trojici je prekvalificirana optužba na oružanu pobunu, četvorica su oslobođeni zbog nedostatka dokaza, a ostali su dobili kazne u rasponu od 5 do 10 godina.

Filmovi i knjige

Redatelj Jakov Sedlar u dokumentarnom filmu "Mučenik - vlč. Ivan Burik" govori o životu i mučeničkoj smrti vlč. Ivana Burika i stradanju Rimokatoličke Crkve u Srijemu.

Hrvatska književnica Nevenka Nekić objavila je 2009. godine roman o Ivanu Buriku, Burik: roman o svećeniku ubijenom u Domovinskom ratu.

Sonja Tomić napisala je 2013. godine ilustriranu knjigu "Zvjezdana vrata" koja ima za temu život i mučeničku smrt Ivana Burika.

Od 2009. godine održava se Memorijalna utrka Vukovar - Tovarnik u spomen na Ivana Burika.

Vanjske poveznice

• Vimeo Mucenik vlc. Ivan Burik, s velecasnisudac.com, "Mucenik vlc. Ivan Burik - movie by Jakov Sedlar, uploaded with his permission for the velecasnisudac.com"