Benedikt Rogačić
Benedikt Rogačić (Dubrovnik, 18. ožujka 1646. – Rim, 8. veljače 1719.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, pisac, pjesnik i prevoditelj.
Postoje različiti zapisi njegova imena: Benedictus Rogaccius, Rogacci.
Životopis[uredi]
Nakon što je završio isusovačku gimnaziju u Dubrovniku, nastavio se školovati u Anconi te na Rimskom kolegiju gdje je završio studije teologije i filozofije. Godine 1661. ulazi u novicijat isusovačkog reda. Na kolegiju Germanicum je poučavao filozofiju. Za života je objavio desetak djela na latinskom i talijanskom jeziku. Većinu svojega života proveo u Rimu.[1]
Na molbu Stjepana Gradića, je u stihovima opisao potres u Dubrovniku 1667. u djelu "Proseucticon de terraemotu quo Epidaurus in Dalmatia anno MDCLXVII." (Razlaganje o potresu u kojem je uništen 1667. godine Dubrovnik u Dalmaciji, 1690.). Također je spjevao i himne za oficij sv. Vlaha.[1] Godine 1690. napisao je spjev u 6 pjevanja "Euthymia sive de tranquillitate animi carmen didascalicum" (Eutimija ili poučna pjesma o duševnom miru) u kojem svoj rad temelji na klasičnoj filozofiji te radom baroknih pjesnika i teologa.
1694. objavljuje zbirku od 25 latinskih govora - Orationes. Najpoznatije djelo Benedikta Rogačića je "Lʼuno necessario" (Jedno potrebno 5. sv., 1697.–1708.), napisano na talijanski, koje je doživjelo oko dvadeset izdanja te ga je Rogačić 1721. preveo na latinski. Godine 1711. objavio razmatranja o duhovnim vježbama kršćanina[2] pod nazivom "Il Cristiano raggiustato ne’ concetti e costumi" (Kršćanin obnovljen u načelima i vladanju). Napisao je i talijansku gramatike za početnike "Pratica e compendiosa istruzione a’ principianti circa l’uso emendato ed elegante della lingua italiana" (Praktična i opširna uputa o ispravnoj i lijepoj uporabi talijanskoga jezika, 1711.).[1] Ovo djelo je bilo službeni udžbenik u talijanskim školama.[2] U rukopisu je ostalo više njegovih djela te nedovršeni latinski spjev u čast švedske kraljice Kristine.[1]