Jugokomunizam
 |
Predloženo je da se ovaj članak preimenuje. (Rasprava) |
Jugokomunizam (skr. za jugoslavenski komunizam) pojam je koji se koristi za opisivanje skupa vrijednosti koje je sačinjava inačica komunizma koji se provodio za vrijeme postojanja SFRJ između 1945. godine i 1990. Jugokomunizam su provodili jugokomunisti (skr. za jugoslavenski komunisti) i pojam koji označava, posebno u doba jugoslavenske komunističke vladavine, partijske moćnike komunističke nomenklature i članove oligarhije SFR Jugoslavije[nedostaje izvor]. Jugoslavenski komunisti su djelovali ideološki motiviranom indoktrinacijom u službi veličanja jugounitarizma, titoizma te "samoupravnog socijalizma", te su bili i ostali protivnicima izraženih želja hrvatskoga naroda za hrvatskom državom. Tajna policija – UDBA djelovala je posebno protiv disidenta kao neprijatelja režima.[nedostaje izvor].
Povijest
Nakon raskola u radničkom pokretu u Europi i formiranja Komunističke internacionale, dvije socijaldemokratke stranke koje su postojale prije prvoga svjetskog rata na hrvatskomu području ušle su 1919. u sastav Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunistâ), koja 1920. mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije. Njeni su članovi bili i mnogi Hrvati. Unutar KPJ je 1937. osnovana Komunistička stranka Hrvatske (kasnije KPH).
Prof. dr. Jera Vodušek Starič u svojoj je knjizi Kako su komunisti osvojili vlast : 1944.–1946. jasno opisala ciljeve jugoslavenskih komunista i da su oružanu borbu u Drugom svjetskom ratu iskoristili prije svega za komunističku revoluciju i dolazak na vlast.Jugoslavenski komunisti su 27. srpnja 1941. tek poslije naloga Kominterne komunističkim partijama (jer je tada Hitlerova Njemačka napala dotada joj prijateljski Sovjetski Savez, v. pakt Hitler-Staljin) pokrenuli ustanak protiv okupatora. Nakon vojničkoga poraza i raspada Kraljevine Jugoslavije, jugokomunisti su smatrali izdajnicima sve one Hrvate koji su osnovali i priznali NDH i koji se nisu borili za obnovu jugoslavenske države.
Oružani otpor Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jugokomunisti su poslije rata prikazivali isključivo kao partizansku Narodnooslobodilačku borbu bez prikazivanja svojih stranačkih ciljevâ. Pozivali su se djelomično na marksističko-lenjinističku ideologiju te narodnu (ali poglavito komunističku) revoluciju, a vlast su ostvarili na kraju rata terorom i staljinističkim totalitarnim režimom vlasti, te brutalnim postupkom prema klasnom neprijatelju.[1] Posebno su bili usmjereni na svećenstvo koje je razmišljalo hrvatski. Tako je tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno više od 625 katoličkih duhovnika, 28 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve, stotinjci evangeličkih i inih protestantskih i muslimanskih duhovnika. Većinom su ih pobili jugokomunisti, a također su ih ubijali nacisti i fašisti.[2]
Rukovodstvo CK KP SSSR-a je 1948. optužilo jugokomuniste da su nacionalisti, imperijalisti i fašisti.[3] Nakon Staljinove smrti 1953., postupno se poboljšavaju odnosi između SSSR i SFRJ. Godine 1955.[4] dolazi do Beogradske deklaracije kojom službeni Kremlj priznaje pogrješnost svojih ocjena o KPJ. Odnosi između dvaju vladajućih stranaka dolaze u stanje pogoršanja 1958. – kada SKJ objavljuje novi program, 1960. – kada SKJ odbija potpisati zajedničku Deklaraciju 81 komunističke stranke, 1968. – zbog napada Varšavskog pakta (bez Rumunjske) na Čehoslovačku.
Godine 1958. partija mijenja ime u Savez komunista Hrvatske. Nakon raspada Jugoslavije jugoslavenski komunisti prelaze u razne druge stranke.
Metode jugokomunista
Ciljanom podjelom hrvatskoga naroda na regionalne nazive kao primjerice: Slavonac, Dalmatinac, Zagorac, Bosanac, Bunjevac, Šokac, Međimurac, Prigorac, Hercegovac itd. izbjegavali hrvatsko nacionalno ime. Iskrivljavanje povijesti u udžbenicima koji su prikazivali jednostran pogled na svijet, također se može smatrati jednom od prokušanih metoda.[5]
Domovinski rat
Uzrocima domovinskog rata ne smatraju neslobodu komunizma i titoizma, a Domovinski rat i Republiku Hrvatsku žele (prije svega) prikazati kao nastavak Zavnoha, te izbjegavaju opisati Domovinski rat kao i antikomunističku borbu protiv totalitarnoga režima SFR Jugoslavije.[6]
Europska osuda totalitarnog komunizma
Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 osuduje zločine totalitarističkih komunističkih režima na međunarodnoj razini.
Unutarnje poveznice
Vanjske poveznice
Izvori
- ↑ Zvonimir Despot, http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/page/4/
- ↑ Željko Olujić: Istina o stradanjima, Slobodna Dalmacija, prilog Forum, 20. ožujka 2001., str. 3, o knjizi fra Petra Bezine Progoni biskupa, svećenika i redovnika splitske metropolije i zadarske nadbiskupije 1941.-1992., Split, 2000.
- ↑ Nedjeljka Luetić Tijan. Krov i kruh : deset godina u okupiranoj Hrvatskoj : 1945.—1955., München ; Barcelona : Knjižnica Hrvatske revije, 1980., ISBN 84-499-1312-8, str. 463. „Iste večeri uzeh čitati Đilasove «Savremene teme» /Izdanje «Borbe» 1950./, niz članaka, u kojima jugoslavenski šef Agit-Propa odgovara «olimpijskim bogovima iz Kremlja» na njihove optužbe, da su jugokomunisti nacionalisti, imperijalisti i fašisti.”(Luetić Tijan, 1980., 463.)
- ↑ Jakovina, Tvrtko. Od Tita do Badintera. Periodizacija povijesti DFJ/FNRJ/SFRJ (1945.-1991.), str. 123. – 137., U: Agičić, Damir (ur.), Hrvati i Poljaci – narodi daleki i bliski : zbornik radova sa znanstvenoga skupa hrvatskih i poljskih povjesničara <Dubrovnik, 18. – 21. rujna 2001.>, Zagreb : Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – FF press, 2003., ISBN 953-175-183-8, str. 135. „Pobjeda Nikite Hruščova i njegovo konačno i potpuno preuzimanje vlasti u Kremlju,…”
- ↑ http://pollitika.com/paranoja-domovinskog-rata
- ↑ [1] Dr. Tomislav Sunić, ZAŠTO SMO DRŽAVA SMRTI?, HRVATSKI LIST, 2. prosinca 2010.