Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Glagoljaško pjevanje

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 151601 od 22. rujan 2021. u 18:36 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)

Glagoljaško pjevanje je liturgijsko pjevanje katoličkih svećenika i klerika glagoljaša na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika te potom iz toga proizašlo liturgijsko i paraliturgijsko pojedinačno i zborno pjevanje na hrvatskom jeziku. Pretpostavlja se kako se glagoljaško pjevanje pojavilo na kraju IX. i početku X. stoljeća u bizantskoj Dalmaciji (primorskoj Hrvatskoj), te da se od početka posebno njegovalo u benediktinskim glagoljaškim samostanima.

Zemljopisna rasprostranjenost glagoljaškog pjevanja pokazuje Istru, otoke (Krk, Cres, Lošinj, Rab, Pag) i zaleđe Kvarnera, Dalmaciju (s otocima Hvar, Korčula, Brač, Šolta, Vis) do Dubrovnika i Kotora, kao i zaleđe Splita, Zadra, Šibenika, te, najvjerojatnije, sva područja koja naseljavaju Hrvati, u domovini i iseljeništvu.

Prvi zapis o glazbi potječe iz 1177. kada su papi Aleksandru III. pri posjeti Zadru pjevali laudibus i canticis "in eorum sclavica lingua". Pismo pape Innocenta III. 1198. svjedoči o grčkom i slavenskom jeziku kod pjevane liturgije. Vrlo rijetki primjeri notirane glazbe su: Svet (fragment u Ljubljani, 15. st., pr. češke tradicije), zapisi za Muku (1556./1564.), ili posebne oznake u Misalu kneza Novaka (1368.) s 22 mala kružića za način izvedbe u "Vjeruju" i u Misalu kneza Hrvoja (1404.) sa simbolima za uloge u izvedbi "Muke".

Pored izravnih izvora, rukopisi i tiskane liturgijske knjige (Prvotisak (1483.), Drugi Novljanski brevijar, (1495.) i dr.) premda bez notnih zapisa, pokazuju mnogo primjera nazivlja i objašnjenja iz tadašnje prakse s kojima upućuju na glazbeni repertoar. Kasniji izvori pokazuju rukopisne notne zapise (Sonnleithner Sammlung u Beču, 1819.; zbirka Kuhač u Zagrebu, 1869.; zbirka Glanc u Zagrebu, 1870.; zbirka Kozinović u Zagrebu, 1949.; 1950.) i tiskane kao što su izdanja Congregatio de Propaganda Fide Rafaela Levakovića i Bartola Kašića te neka tzv. izdanja Protestanata.

Staroslavenski institut u Zagrebu čuva zbirku snimaka glagoljaškog pjevanja u trajanju od otprilike 120 sati (156 arhivskih vrpci, 79 radnih vrpci). Istraživanjem glagoljaškog pjevanja bave se Jerko Bezić, Gorana Doliner, Izak Špralja i drugi.

Izvori

Vanjske poveznice