Srbohrvati (njem. Serbokroaten) je pojam koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio u uporabi u dijelu zapadne Europe kao kolektivni naziv za Srbe i Hrvate (uključujući i Bošnjake i Crnogorce).
Naziv je bio temeljen na teoriji da postojanje (tobožnjeg) zajedničkog srpsko-hrvatskog jezika nužno podrazumijeva postojanje zajedničkog "srbohrvatskog" naroda.
Termin Srbohrvati su rabili znanstvenici poput Williama Roberta Shepherda[1], Jovana Cvijića[2] i drugi
Ova se je teorija proširila, između ostalog zahvaljujući naporima ilirizma na ujedinjenju južnoslavenskih naroda i pansrpstvu.
Pojam Srbohrvati tada se koristio i u statistikama. Statistikom o nacionalnosti Austrijskog dijela monarhije (tadašnjoj Kraljevini Dalmaciji i Istri svi stanovnici su klasificirani prema jeziku kao "Srbohrvati". U Ugarskoj, kojoj je pripadala i Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, Srbi i Hrvati su u statistikama navedeni kao zasebni narodi.
Koncepciju Srbohrvata međutim Hrvati, Crnogorci, Srbi i Bošnjaci nisu nikad prihvatili.
U drugoj SFRJ Jugoslaviji Srbi, Hrvati i Crnogorci priznati su kao odvojeni narodi, kasnije i Bošnjaci (pod pojmom Muslimani). Pojam Srbohrvati ostao je jedino još u nazivu političkog projekta t.zv. srpsko-hrvatskog jezika.
