Ovo je glavno značenje pojma Župa. Za druga značenja pogledajte Župa (razdvojba).Župa (grčki paroikia - stanovati blizu) je najmanja administrativna jedinica u kršćanskim crkvama. Tradicionalno označava zajednicu vjernika koja živi na određenom području unutar biskupije. Svaka župa ima župnika kao vlastitog upravitelja i vlastitu, mjesnu crkvu. Iako je župa najčešće određena područjem, ona može biti određena i obredom, nacionalnošću i jezikom. Više župa obuhvaćeno je u dekanat, a više dekanata predstavlja biskupiju - time je župa kao prostorna i područna jedinica ustrojstveno povezana s cijelom Crkvom.[1]
Uz župnika (župnog vikara) kao poglavara i pastira (prema Zakoniku kanonskog prava[2]), kapelana i redovnika, osim klera, u župno je djelovanje uključen i laikat predstavništvom u župnim pastoralnim i ekonomskim vijećima, koje njeguje načela supsidijarnosti, solidarnosti i predstavničke demokracije, s obzirom na to da se članovi vijeća biraju na izborima unutar župne zajednice. U tom je smislu zajedničko predstavništvo svećenstva i puka svojevrsno »ogledalo župne zajednice«.[3] Važnost vjerničkog puka (laikata) očituje se i u njegovoj ulozi u prilagođavanju župnog pastorala društvenim promjenama.[4]
Isus Krist kao utemeljitelj kršćanstva još za svog zemaljskog života uspostavlja ustrojstvo i različite zadaće među svojim učenicima, iz kojih će se nakon Njegova Uskrsnuća i Uzašašća, kao svojevrsna dopuna postojećih židovskih vjerskih službi (Mt 5, 17-19), iznjedriti crkvene službe i ustanove. Predajući svoje zemaljsko namjesništvo Petru Krist uspostavlja ustanovu papinstva ↓bilj1, dok je još na Posljednjoj večeri ustanovio svećenički red (institucija posvećenog života), službe euharistije i svete mise kao spomen-čina Njegova otkupiteljskog djela (muke, smrti i uskrsnuća). Iako su se prvotni kršćani okupljali u Hramu i sinagogama, vremenom dolazi do odvajanja od židovske tradicije i okupljanja po kućama na »lomljenju kruha«, što je početak institucionalizacije župe kao središta područnog pastoralnog djelovanja. Tako su još rane kršćanske zajednice pokazivale sve jedinstvene značajke Crkve u cjelini: njezinu mučeničku (martiria), bogoslužnu (leiturgia), poslužiteljsku (diakonia - đakonat) i društvenu sastavnicu (koinonia). Ipak, u tom se razdoblju još ne može govoriti o župi u današnjem smislu riječi, već kao o zajednicama što su prisno slavile bogoslužje.[5]
Bilješke
↑bilj1 Kao dopunitelj Zakona, Isus, predajući Petru-Stijeni »ključeve kraljevstva nebeskoga« (Mt 16) ne samo da ustanovljuje sakrament i instituciju ispovijedi dajući Crkvi autoritet odrješenja grijeha (»što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima«, Mt 16), već je isto samo po sebi nadopuna Izaijinih riječi: »Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti.« (Iz 22).
Izvori
- ↑ Alajbeg, Trpimir: 40 godina Župe Blažene Djevice Marije Žalosne Špansko, Denona, Zagreb, rujan 2015., ISBN 978-953-98356-1-1, str. 14.
- ↑ Brkan, Jure, 1991.: Župnik- vlastiti pastir župe, Služba Božja: liturgijsko-pastoralna revija 31 (2): 273-290.
- ↑ Čondić, Alojzije, 2009.: Župno pastoralno vijeće - ogledalo župne zajednice Služba Božja: liturgijsko-pastoralna revija 49 (3): 273-290.
- ↑ Nimac, Stipe, 2007.: Župni pastoral pred izazovima našega vremena Crkva u svijetu 42 (1): 65-80.
- ↑ Nimac, Stipe, 2012.: Nastanak i razvoj prvih kršćanskih zajednica Crkva u svijetu 47 (2), 163-184.