Operacija Paromlin

Operacija Paromlin bila je operacija koju je sprovela zloglasna UDBA. <ref name="humanist"/> Žrtva Udbine podvale u toj operaciji, Đuro Perica, ocijenio je da ju je osmislila i izvela UDBA radi opravdanja svoju ulogu u državnom aparatu, a njezini ondašnji čelnici ojačali svoj položaj u tajnim službama. Ekonomski i politički uzdrmani jugokomunistički režim je 1975. osjećao potrebu dovršiti posao koji je započeo 1971. uhićenjem i progonom nekoliko tisuća ljudi koji su sudjelovali u Hrvatskom proljeću.<ref name="humanist"/> Cilj je bio daljnji obračun sa sudionicima Hrvatskog proljeća. <ref name="humanist"/>

Tijek događaja

Prigoda za obračun ukazala im se kad je Zagreb imao posjetiti Tito, prigodom proglašenja Zagreba gradom herojem. <ref name="jugovrhušku"> Potpredsjednik HDZ-a Stjepan Herceg na konferenciji za tisak HDZ-a. Jugovrhušku čeka sudbina Ceausescua, Slobodna Dalmacija. 23. kolovoza 1991. str. 2.</ref> tj. Ordena narodnog heroja gradu Zagrebu.<ref name="osuđeni">Tanjug: Osuđeni ustaški teroristi. Slobodna Dalmacija. 25. lipnja 1976., str. 3.</ref> UDBA je u Paromlinskoj ulici u Zagrebu kod zgrade Kreditne banke postavila eksplozivnu napravu koja je eksplodirala 17. rujna 1975. godine. Prvo priopćenje za javnost zagrebačkog SUP-a od 24. rujna glasilo je da ju je izazvao improvizirani mehanizam kompletiran pojedinim dijelovima inozemne proizvodnje, da je materijalna šteta neznatna i da ozlijeđenih nije bilo.<ref>Saopćenje zagrebačkog SUP-a, Slobodna Dalmacija. 25. rujna 1975., str. 3. </ref> U sudskim spisima naprava je klasificirana kao tempirana.<ref name="SD-nastavljeno"/> UDBA je tvrdila da je ekploziv bio namijenjen koloni u kojoj je bio Tito.<ref name="humanist"/> Naprava je eksplodirala dan poslije. Eksplozija u zgradi Kreditne banke predstavljena je javnosti kao neuspjeli pokušaj atentata na Josipa Broza Tita koji je dan prije bio u Zagrebu.<ref name="što se zaista"/>

Nakon eksplozije, privedeno je oko tisuću osoba. Dio uhićenih su zagrebački novinari i urednici za koje je smatrao da ih treba progoniti i zastrašiti kao primjer ostalima.<ref name="humanist"/> Već sutradan Služba sigurnosti uz "punu suradnju s ostalim čimbenicima društvene samozaštite" uhitila je dio osumnjičenika (koje su odmah osumnjičili kao "ustaške teroriste", a potom i ostale.<ref name="osuđeni"/> Do konca studenoga studenoga 1975. u istrazi su 73 osobe lišene slobode.<ref name="što se zaista"/> No, ni nakon pet mjeseci nakon eksplozije nije bilo željenih rezultata istrage koji bi udovoljili teškoj optužnici. Stoga su se u istrazi usredotočili na Tvrtka Miloša kao prvoosumnjičenoga. Ožujka 1976. pod prisilom je priznao krivnju, što je potvrdio i jedan od optuženika (Antun Zink).<ref name="što se zaista"/>

Suđenje

Naposljetku su lažno optužili trinaestero ljudi.<ref name="humanist"/> Optužnica je sastavljena 17. ožujka 1976., a među optužbama se našla i ona za udruživanje u ilegalnu terorističku organizaciju. Služba državne sigurnosti (odnosno UDBA) je redovito podmetala odvjetnike tijekom suđenja. <ref name="što se zaista"/>

Od trinaestorice kojima se sudilo, Okružni sud je 18. lipnja 1976.<ref name="što se zaista">Ivan Samardžija: Što se zaista dogodilo 17. rujna 1975. u Paromlinskoj ulici u Zagrebu? . Identitet.hr. 8. studenoga 2022. Pristupljeno 17. kolovoza 2023.</ref> osudio jedanestoro osoba, a dvoje je oslobodio optužbe. Petorica su osuđena na smrtnu kaznu a isto sudsko vijeće im je odmah preinačilo na kaznu na 20 godina strogog zatvora: Tvrtko Miloš (1941., inž. agronomije), Antun Zink (1942., trg. putnik), Josip Pemić (1922., umirovljenik), Đuro Perica (1941., inž. agronomije) i Branko Vidaček (1947., student prava). Ostalih osmero prošli su sa sljedećim vremenskim presudama strogog zatvora: Vinko Marković (1933., inž. poljoprivrede) na 8 g., Milan Crčić-Paradi (1930., KV voćar) na 6 g., Marija Topić (1950., tehničarka) na 2,5 g., Martin Vidaček (1926., KV voćar) na 2 g., Zvonko Štefanović (1941., građevinski tehničar) i Vladimir Majksner (1942., apsolvent tehnologije) na 8 mjeseca.<ref name="osuđeni"/>

U ponovljenim postupcima za Paromlinsku dokazano kako je proces bio montiran (Perica je tvrdio da mu je to osobno poslije potvrdio i šef UDBE za Hrvatsku Franjo Vugrinec<ref name="humanist"/>), a osuđeni nevini ljudi.<ref name="narod-preminuo">vpp: Preminuo Đuro Perica, jedan od utemeljitelja HDZ-a koji je proveo 14 godina u komunističkom zatvoru narod.hr. 16. kolovoza 2023. Preuzeto 16. kolovoza 2023.</ref>

Bezočnost jugokomunističkog pravosuđa išla je dotle da ne samo da nije bilo nikakvih stvarnih dokaza o kaznenoj odgovornosti osuđenih, nego su u samome procesu nestajali oni dokazi koji su im išli u prilog pa čak i oni koji su bili rezultat vještačenja zagrebačkog SUP-a.<ref>Jakov Kršovnik: Josip Mihaljević: ‘Brojna svjedočanstva pokazuju da je slučaj Paromlin pravilo za metode Udbe’. Novi list. 14. kolovoza 2022. Pristupljeno 17. kolovoza 2023.</ref>

Odvedeni su na odsluženje kazne: Vinko Marković 20. lipnja u KPD Staru Gradišku. Optuženi su se više puta uglavnom neuspješno žalili na presudu. Veljače 1977. Vrhovni sud SRH potvrdio je presudu Okružnoga suda u Zagrebu. Nakon presuda sudionici su doživljavali otkaze na svojim radnim mjestima. Travnja 1978. Vrhovni sud SRH trećestupanjskom presudom potvrdio je osuđujuću presudu za udruživanje u ilegalnu organizaciju, a ukinuo dio koji se odnosi na postavljanje mine. Nekim optuženicima smanjene su kazne. Vinku Marković kaznu nisu promijenili.

Petorici (Tvrtko Miloš, Antun Zink, Josip Pemić, Đuro Perica, Branko Vidaček) je poslije presude od 24. lipnja 1976. nastavljeno suđenje<ref name="SD-nastavljeno">Nastavljeno suđenje optuženima za podmetanje eksploziva, Slobodna Dalmacija. 30. siječnja 1979., str. 3. </ref> jer su osporavali dio optužbe te im je ponovljeno suđenje. Cijelo vrijeme Miloša su prisiljavali davati lažne iskaze. Određeni dokazi u korist optuženih nestajali su tijekom istrage. 1. veljače 1979. Okružni sud je presudio da su Tvrtko Miloš, Antun Zink i Josip Pemić krivi za postavljanje mine, a dio prvotne optužbe je otpao te su osuđeni na 15 godina zatvora.<ref name="što se zaista"/>

Svi osuđeni u operaciji „Paromlin“ na slobodu su izašli do 6. siječnja 1990. <ref name="što se zaista"/>

Udbin obrazac

Insceniranje napada eksplozivom i okrivljivanje politički nepodobnih osoba metoda je koju su KOS i UDBA u ratu protiv Hrvatske više puta primijenili. Drugi vrlo poznati slučaj je podmetanje bombe na židovsko groblje i u sjedište židovske općine u Zagrebu u jeku hrvatske borbe za međunarodno priznanje, borbe za širenje istine o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i u jeku jugokomunističko-velikosrpskih kleveta o rastu antižidovske atmosfere u Hrvatskoj.<ref name="jugovrhušku"/>

Publicistika

Na temu slučaja Paromlinske Josip Mihaljević je napisao knjigu Kako je operirala Udba? – Operacija „Paromlin“ i sudbina Vinka Markovića.<ref name="što se zaista"/>