Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Velika Britanija tijekom raspada Jugoslavije

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 110199 od 7. rujan 2021. u 02:32 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)

Velika Britanija tijekom raspada Jugoslavije govori o prosrpskoj politici Londona tijekom rata u Hrvatskoj i onog u Bosni i Hercegovini. Po stranim procjenama u odnosu na druge europske države Velika Britanija snosi najveću odgovornost za ljudske tragedije tijekom ovih ratova [1] .

Državna politika

Uloga Velike Britanije tijekom Domovinskog rata je bila u najboljem slučaju kontroverzna, ali svoje pravo lice će prikazati tek tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Osnovni temelj te politike se sastojao u neupitnoj dogmi da su svi jednako krivi, to jest izjednačavanju žrtve i agresora. Prvo pojavljivanje te dogme se javlja još u rujnu 1991. godine kada Francuska predlaže slanje zapadnoeuropske vojske kako bi zaustavila agresiju na Hrvatsku, a Douglas Hurd - ministar vanjskih poslova Velike Britanije to blokira i zahtijeva uvođenje naftnog embarga na sve jugoslavenske republike [2]. Slična situacija se deset mjeseci kasnije događa po pitanju Bosne i Hercegovine kada velike sile zahtjevaju slanje vojske, a Velika Britanija ponovno ulaže veto [3], a ubrzo potom se protivi uvođenju zone zabrane leta nad Bosnom, a kada je ona ipak izglasana blokira njeno provođenje. U skladu sa svojom politikom London će se pred UN-om više puta protiviti izjednačavanju etničkog čišćenja i genocida [4].

Praktički do kraja rata u Bosni i Hercegovini Velika Britanija će se žestoko protiviti svakoj akciji (ukidanje embarga na oružje, zračni napadi) u korist vlade Bosne i Hercegovine koristeći kao objašnjenje razloge kako nije vrijeme za akciju ili kako akcija neće pomoći u razvoju situacije [5].


Razlozi iza politike

Dobronamjerna očekivanja kako možda Velika Britanija nije imala dovoljno dobre informacije za svoju politiku ubrzo padaju u vodu kada se pročita izjava višeg dužnosnika ministarstva vanjskih poslova Douglasa Hogga koji izjavljuje u svibnju 1993: "Postoje očite sličnosti po moralnom pitanju između onoga što se danas događa u Bosni i Hercegovini i onog što se događala na području Nacističke Njemačke"[6]. a to je onaj isti Hogg koji se samo mjesec dana ranije protivi ukidanju embarga na oružje jer "vlada Bosne i Hercegovine ne bi od toga imala nikakve koristi"? [7].

Suprotno drugim očekivanjima britanska politika nije bila vođena srbofilskim osjećajima iako je bliski pomoćnik ministra obrane Malcoma Rifkinda gajio takve osjećaje [8]. Prvobitna politička želja je bila očuvanje Jugoslavije, a kada je to postalo nemoguće cilj su postali dobri odnosi sa Srbijom koja postaje najveća, a po tome i političko-ekonomski najvažnija novonastala država. Neupitno je činjenica o uspjesima srpskog lobija koji je imao otvorena vrata u ministarstvo obrane, ali on nije stvarao neku novu sliku nego samo je jačao već postojeće ministarsko mišljenje [9].

Apsurdnost takve politike se najbolje prikazala još 1992. godine kada Velika Britanija službeno priznaje Bosnu i Hercegovinu. Nakon priznavanja London će gotovo sljedeće dvije godine odbijati otvoriti veleposlanstvo u Sarajevu dok će te iste 1992. godine otvoriti veleposlanstvo u Srbiji [10]. Problem s tim veleposlanstvima je u činjenicu da je otvorena ona u državi koja ne postoji (tada je postojala Savezna Republika Jugoslavija, a ne Srbija), a nije ona u državi koja postoji (Bosna i Hercegovina).

Na kraju ne može se zaboraviti niti putovanje tada već bivšeg ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda u Beograd 1996. godine [11] po svoju nagradu to jest po vlastitim riječima on odlazi tamo kako bi pomogao u privatizaciji Srbije "što je u interesu zapada"[12].

Protivljenje

Za razliku od SAD-a čiji diplomati su prostestirali protiv odbijanja svoje vlade da rješi problem u bivšoj Jugoslaviji i zbog toga davali otkaze, u Britaniji je toga bilo mnogo manje zahvaljući vladinim propagandnim uspjesima u odnosu sa slobodnim medijima. Bez obzira na to ipak su postojali žestoki protivnici kao bivši veleposlanik u Parizu Reginald Hibbert koji možda i zbog svog iskustva među partizanima izjavljuje:"Podrška Jugoslaviji je podrška Srbima jer oni inzistiraju da Jugoslavija ostane ujedinjena". Sličnog mišljenja je bio i bivši ministar obrane John Nott koji krajem 1994. godine usporedio britansku politiku tijekom jugoslavenskih ratova s onom iz 1938. godine [13], ali broj protivnika je bio veoma malen. Najbolja šansa za promjenu je bila bivša premijerka Margaret Thatcher koja se svom snagom za to borila govoreći bez diplomatskog rječnika što misli: "Rat smo mogli spriječiti i još ga možemo spriječiti ako pošalje maleni broj vojnika da spase Bosance prije nego što ih Srbi i zima ubiju...." "Mi ovo tretiramo kao da je građanski rat, a ne napad Srbije...." (prosinac 1992.) [14] i "Mi smo malo više od suučesnika u masakru" (travanj 1993.) [15]. U tim izjavama za medije ona nije niti približno govorila što stvarno misli jer je bila još mnogo kritičnija privatno "Douglas, Douglas (ministar vanjskih poslova) pored tebe Neville Chamberlain izgleda kao gospodar rata" [16]

Dok se u diplomaciji ipak pojavio kakav takav otpor politici njega u vojsci uopće nema sve do pred kraj rata kada u trenucima dok diplomatski predstavnici Londona protestiraju Washingtonu zbog uspjeha Operacije Oluja i navodne američke pomoći general Smith zapovjednik britanskih snaga u Sarajevu koristi godišnji odmor svojih nadređenih i uništava srpsku artiljeriju oko Sarajeva bez da o pripremi za napad ikoga obavjesti [17]

Vojska

U skladu s državnom politikom britanski vojnici su prije dolaska na teren imali četverodnevno školovanje o ratu, kao i iz povijesti. O tom školovanju Cameron Spence, narednik SAS-a je izjavio: "Prije edukacije (briefinga) ima sam simpatije za Bosnu i Hercegovinu, ali tamo mi je objašnjeno kako se na tom području ubijaju od početka vremena. Kao kliničko ludilo to je ljudima u genima" [18]

Nakon ubijanja simpatije prema žrtvi tim načinom predavači su potom govorili kako su Srbi Britanski povijesni saveznici koji su se na njihovoj strani borili i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu. Za razliku od njih Hrvati su bili Hitlerovi saveznici koji su činili zločine kojih su se i nacisti užasavali, a slično kao oni i Bošnjaci su bili Hitlerovi saveznici.

Nakon takvog školovanja situacija u kojoj Lt-Col Ripley mjesec dana nakon genocida u Srebrenici veselo odlazi na ručak s vojnom vrhuškom bosanskih Srba i vraća se ponosno u svoju jedinici s slikom generala Mladića na kojoj se nalazi njegov autogram. [19]

U takvoj atmosferi nitko nije bio iznenađen da avioni NATO saveza ne mogu pogoditi cilj to jest ako pada kiša ili je oblačno srpsku artiljeriju i tenkove nije bilo moguće gađati, a u slučaju da je sunčano sunce udara u oči pilota i avion promaši cilj. Ovo zadnje je bilo službeno objašnjenje za promašaj iz kolovoza 1994. godine kada je namjesto srpskog tenka pogođen svinjac [20].

Vrhunac britanske vojne politike tijekom rata U Bosnia i Hercegovini postaje zapovjedništvo generala Michaela Rosea 1994 godine. Njegovi uspjesi postaju izvještaji kako Bošnjaci bombardiraju sami sebe u [21], protivljenje NATO savezu koji samo "traži isprike za bombardiranje Srba"[22] kao i naređenje da avioni s državnim dužnosnicima koji dolaze u Sarajevo moraju letjeti preko područja opustošenog u hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Neuspjesi mu s druge strane postaju odbijanje NATO saveza da na njegov zahtjev bombardira HVO kako bi Srpskoj vojsci pokazao da misli ozbiljno [23] i situacija oko Bihaća u prosincu 1994. godine. Prije srpskog napada na Bihać Rose izjavljuje:"Mi smo ovdje da spriječimo napade na zaštićene zone" [24], a nakon što su srpski vojnici prešli granicu zaštićene zone on izjavljuje "Nema ničeg svetog u toj liniji" [25] [26]

U teatru apsurda najveća UN vojna operacija do sada postaje napad britanskih vojnika uz pomoć oklopnih vozila i artiljerije na vojne snage Bosne i Hercegovine na brdima jugozapadno od Sarajeva u listopadu 1994. godine [27] Do napada je došlo zbog odbijanja NATO saveza da na zahtjev britanskog generala Rosea bombardira bosanske snage [28] koje su po njegovom mišljenju krive za obnovu borbi [29][30]

Propaganda

Razvoj događaja tijekom rata u Hrvatskoj i onog u Bosni i Hercegovini i stalne vijesti o masakrima i silovanjima koja su u 90 % slučajeva vršena od strane srpskih vojnika je među stanovništvom Velike Britanije kao i ostatka zapadnog i arapskog svijeta stvorio simpatije prema bošnjačkim i hrvatskim žrtvama. Kako je takav razvoj situacije mogao prisiliti vladu na odluke protivne svojoj prosrpskoj politici ona je ubrzo počela propagandnu kampanju izjednačavanja agresora i žrtve. Začetak te vrste propaganda imamo još tijekom bitke za Vukovar i opsade Dubrovnika kada na zastupničko pitanje o agresiji na Hrvatsku Douglas Hogg iz ministarstva vanjskih poslova odgovara:"Tužno je da obje strane krše prekid vatre"[31], ali vrhunac će postići tek tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

Iako Velika Britanija barem na papiru priznaje Bosnu i Hercegovinu, njeni ministri tijekom rata u izjavama praktički nikad ne spominju vladu ili vojsku Bosne i Hercegovine nego je degradiraju na nivo jedne od zaraćenih strana tako da više ovdje nije riječ o srpskoj agresiji nego o građanskom ratu. Za politiku Londona nije bilo razlike ako se razgovaralo u vijeću sigurnosti:"Odluka o ratu ili miru ovisi o Bosanskim stranama" [32], , medijima:"trenutačno postoje 3 strane u Bosni..." [33] ili parlamentu:"sve strane moraju shvatiti..."[34]. U skladu s politikom na direktna pitanja o krivnji Srbije ili Srba za zločine odgovori su:"strašni zločini su počinjeni od svih strana"[35] ili "bestijalnost zločina nije shvatljiva u civiliziranom svijetu, a oni nisu ograničeni samo na Srbe"[36]. Ova druga izjava je bila nekoliko dana nakon genocida u Srebrenici.

O konkretnim zločinima kao na primjer opsada i bombardiranje Sarajeva koja traje između 1992. i 1995. godine medijske izjave britanskih službenika jasno govore da stvar nije tako jednostavna pošto i bosanske i srpske vojne snage gađaju grad iz topova [37]

To izjednačavanje žrtve i agresora iako bolno po vladu Bosne i Hercegovine nije bilo niti približno najvažnije niti za Sarajevo niti za London koji svoje najveće propagandne laži uvodi u igru radi podrške embarga na oružje kako se Bošnjaci ne bi mogli naoružati. Propagandno stajalište britanske vlade je bilo da po riječima britanskog ministra vanjskih poslova "Bošnjaci ne žele ukidanje embarga ako ono znači ujedno i povlačenje UNPROFORa"[38]. Sličnu izjavu dava i Malcom Rifkind tijekom genocida u Srebrenici [39], a neimenovani službenik ministarstva u sklade s državnom politikom čak i zahtjeva da se pokaže bilo koji dokument predsjednika Izetbegovića u kojem se traži ukidanje embarga. Na kraju propagandna priča bez i trunke istine je bila uspješno prodana najvažnijim medijima:The Economist [40], Daily Telegraph [41], Guardian [42]....... i britanskoj javnosti, a istina je na žalost bila potpuno različita pošto je vlada Bosne i Hercegovine još 1992 godine prije dolaska UNPROFORa izjavila pred Ujedinjenim Narodima:"Mi imamo 50,000 ljudi koji će se boriti za Sarajevo. Nama nisu potrebni vaši vojnici, nama je potrebno oružje"[43]. Odgovarajući na propagandni pritisak Londona i Pariza da Sarajevo mora izabrati između povlačenja UNPROFORa i ukidanja embarga, Bosna i Hercegovina ih iznenađuje službenim zahtjevom za povlačenje "mirotvoraca" u svibnju 1993[44]. Ubrzo nakon toga dolazi do novog obrata nakon što su Francuska i Velika Britanija navodno izjavile da ne mogu garantirati ukidanje embarga na oružje nakon povlačenja UNPROFORa.......[45]

Analiza

Britanska politika tijekom rata u prije svega rata u Bosni i Hercegovini je postala predmet dvije analize. Prvu još 1995. godine naređuje britanski ministar vanjskih poslova koji traži analizu utjecaja britanskih odluka na rat u Bosni i Hercegovini. Nakon što ju je dobio i pročitao ova analiza je proglašena jednom od najvažnijih državnih tajna tako da je nedostupna javnosti do minimalno 2020. godine kada će se uzeti na razmatranje ukidanje državne tajne.

Druga analiza je ona Ujedinjenih naroda pod imenom Srebrenica Report. Ona se bavi cjelokupnim događajima tijekom rata, a iako je pisana diplomatski neutralnim rječnikom u skladu s politikom UNa mnoge izjave/optužbe imaju problematične tonove kao na primjer:

"Problem koji je zahtijevao vojnopolitičko rješenje je zahtijevao prilično jednostavno rješenje. Država član UN ostavljena bez mogućnosti za obranu zbog embarga na oružje proglašenog od strane UNa je bila rasparčana od snaga odlučnih da je unište. Ovo nije bio problem s humanitarnim rješenjem" [46]

Kada se govori o Ujedinjenim Narodima i embargu mora se naglasiti činjenica da je generalna skupština UNa glasovala 20.12.1993 i 03.12.1994 za ukidanje embarga. Niti jedna država nije glasovala za zadržavanje embarga[47], ali zbog protivljenja na ukidanje embarga od članice Vijeća sigurnosti s pravom veta embargo nije mogao biti ukinut [48]

Ta članica je bila Velika Britanije [49] što se već početkom rata znalo. Na pitanje parlamentarnog zastupnika upućeno britanskoj vladi 10. studenog 1992 godine:


"Zašto se naša vlada priprema kršiti embargo na prodaju oružja Iraku koji će ga upotrijebiti za agresiju, dok istovremeno odbija prodati oružje Bosni i Hercegovini kako bi obranila nezavisnost ?"

vlada je odbila odgovoriti [50].

Izvori

  1. Osprey:Collapse of Yugoslavia 1991-99 str.67
  2. Independent: EC pulls back from sending troops in Yugoslavia 20.09.1991.
  3. Independent: Britain isolated over Yugoslavia:France, Italy and the US back use of military force as Serbian thanks join fierce fighting in Sarajevo 8.7.1992.
  4. Independent 16.12.1992.
  5. James Gow:The triumph of the lack of will" 1997 godine
  6. Hansard, 24.05.1993, col 580
  7. Hansard, 14.04.1993 col 820. Napomena:Hansard je knjiga zapisa debata u parlamentu Velike Britanije
  8. David Leigh and Ed Vulliamy: Corruption in parliament, stranica 118
  9. David Leigh and Ed Vulliamy: Corruption in parliament, stranica 118
  10. Diplomatic List: HMSO, London 1993, stranica 119
  11. Banker Hurd to fund "Butcher of Belgrade", Sunday Telegraph 1. rujan 1996
  12. Odgovor Douglasa Hurda na optužbe, Sunday Telegraph 8. rujan 1996
  13. The Times: America is right about Bosnia 1.12.1994
  14. Bevins and Goodwin:"Thatcher warns of Holocaust"
  15. Webster and Morgan april 1993.
  16. Sunday Times 2.5.1993.
  17. Annan: Srebrenica report, points 439,441
  18. Cameron Spence:All necessary measures, stranica 33
  19. Jonathan Riley: White Dragon: The Royal Welch Fusiliers in Bosnia, CO's diary 28.8.1995, stranica 66-67
  20. Miloš Stanković:Trusted Mole, str 143
  21. Sarajevu Jennifer Bush:Mendoza transcripts 29.03.2001
  22. general Michael Rose:Fighting for peace, str 123
  23. general Michael Rose:Fighting for peace, str 36-37
  24. BBC:Panorama prikazano 23.01.1995
  25. Independent 26.11.1994
  26. Herald Tribune 1.12.1994
  27. Brendan Simms:Unfinest hour, str. 209.
  28. general Michael Rose:Fighting for peace, str 187
  29. Independent 20.09.1994
  30. general Michael Rose:Fighting for peace, str 163
  31. Hansard:14.10.1991, cols, 40,44
  32. vijeće sigurnosti zasjedanja broj 3269,3369, 3434,3521
  33. Crossbow February 1994
  34. Hansard:18.04.1994 col.647 i slična izjava Hansard:02.02.1994 col. 303
  35. Hansard:23.11.1993 col. 315
  36. Hansard:19.07.1995 col. 1782
  37. Hansard:07.02.1994, col 20
  38. Independent, 12.12.1992
  39. Hansard, Commons 12.07.1995
  40. The Economist 17.12.1994
  41. Daily Telegraph 28.07.1995
  42. Guardian 28.07.1995
  43. Independent, 10.08.1992
  44. Graham Messervy-Whiting:Peace Conference on former Yugoslavia str.42
  45. Brendan Simms:Unfinest hour, str. 78
  46. Srebrenica Report point 492
  47. Rezultat glasovanja 1993 godine: 109 za ukidanje embarga, 57 neodlučno i nitko protiv. Rezultat glasovanja 1994. godine: 97 za ukidanje, 61 neodlučno i nitko protiv
  48. Independent: US ponders Bosnia arms-ban snub 05.11.1994
  49. Brendon Simms:Unfinest hour , stranica 71
  50. Hansard 10.11.1992. col.740