Alhamijado književnost

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 328981 od 16. studenoga 2021. u 02:44 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje weba))
Skoči na:orijentacija, traži

Aljamiado književnost (ili alhamijado književnost) književnost je na hrvatskome, bošnjačkome, portugalskome, i španjolskome jeziku pisana i prilagođena arapskim pismom. Alhamijado književnost je pojava pisanja arabicom na nearapskom jeziku koja je postojala i kod inih južnoslavenskih i ostalih naroda, poput Iranaca, Kurda, Maura u Španjolskoj, Turaka i dr.[1]

Ova književnost predstavlja prve doprinose u bošnjačkoj književnosti. Javlja se u Osmanskom carstvu uglavnom na štokavskoj ikavici te na pismu arabici. Javlja u svim krajevima gdje žive Hrvati a bile su pod osmanskom vlašću. Javlja se i kod predaka Bošnjaka koji su pisali arabicom i koji se ubraja i u baštinu na bošnjačkome jeziku.[2][3] Sadržajno to su većinom pjesme: ilahije, vjerske i pobožne naravi, kaside, poučno moralističke, pa pjesme pritužbenog karaktera, domoljubne te ljubavni stihovi,[4] a od proznih uradaka teološko-pravni spisi, molitve, rječnici i podnesci (arzuhali i mahzari).[5]

Prvi zabilježeni književnik ove skupine je pisac Erdeljac Mehmed koji se 1588.–1589. godine javlja se petrarkistički spjevanim djelom Hrvatska pjesma (Hırvat Türkisi). Iz 16. stoljeća tu je i Nerkezi Muhamed Sarajlija. Iz 17. stoljeća predstavnik je Hadži Jusuf Livnjak koji je pisao pritužbene pjesme, Hasan Kaimija Zrinović (Hasan Kaimija, Hasan Kaimi) iz Sarajeva, prognan u Zvornik, poznat po protumletačkoj pjesmi Nemojte se kladiti, a Hrvate paliti, zato ćete platiti, kad vam ode Kandija. Skupini iz ovog stoljeća pripada autor bosansko- turskog rječnika u pjesmoredcima, leksikograf Muhamed Hevaji Uskufi koji je djelovao u tuzlanskom kraju. U 18. stoljeću poznato je djelo "Duvanjski arzuhal", zatim pisac Muhamed Velihodžić, Mula Mustafa Bašeskija, Mustafa Ejubović. Javlja se i djevojka iz Sarajeva Umihana Čuvidina u 18. i 19. st., kao i Ilhamija Žepčak i Abdurrahman Sirri.

Do austrijskog zauzeća Bosne 1878. sve do zaključenja Berlinskog kongresa ovaj se vid književnosti u Bosni i Hercegovini dosta bogato razvijao. Kasni predstavnik je Hamzo Puzić.[4] Još su vrijedni spomena Ahmed Karahodža, Muhamed-aga Pruščanin, Hasan Mostarac, Mahmud Mostarac i mnogi drugi.

Izvori