Banovina Soli

Hrvatsko-ugarska država i banovine.

Nastanak vojvodine Usore i položaj Soli u njoj

Posjedi Kulinića krajem 12. i početkom 13. stoljeća

Banovina Soli (mađ. Sói bánság ili Sófölde) bila je banovina jugoistoku Hrvatsko-Ugarske između 12. i 15. stoljeća. Na čelu je bio ban kojeg je postavljao kralj. Ban je istovremeno bio upravni i vojni vođa.^[1] Nastala je iz malene kneževine, župe Soli na na istoku Hrvatskog kraljevstva.

Banovina je stvorena nakon teritorijalnog utvrđivanja hrvatsko-ugarske države tijekom vladavine kralja Bele II. (1131.–1141.). Ime nosi prema regiji Soli. Prostirala se od rudnika soli oko naselja Soli (Donje Soli, Gornje Soli), duž obala rijeka Bosne sve do rijeka Save i Drine. ^[2] Hrvatsko-ugarski Bela IV. Bosnu je podijelio 1254. na tri banovine među kojima je i Banovina Soli.^[3] Nakon Belina phoda na Bosnu 1253., Soli su pripale Usori i kao takve, došle su pod jurisdikciju Rostislava Mihailoviča, zeta Bele IV. tj. supruga Beline kćeri Ane.^[4] Bela IV. organizirao je Soli kao posebnu pograničnu oblast. Godine 1263. Bela IV. sjedinio je Usoru i Soli s Mačvom u posebnu vojvodinu Usoru (sa Solima). ^[3]
Godine 1410. Žigmund Luksemburški je porazio Stjepana Ostoju koji se pobunio protiv njegove vlasti. Za posljedicu je pripojio Usoru (sa Solima) banovini Slavoniji, a župu Soli, koje je povjerio hrvatsko-ugarskom mačvanskom banu, Ivanu Moroviću.^[2]
Za kralja Matije Korvina većina područja Usore (sa Solima) su postale ova Srebrenička banovina . Stanovništvo je bilo hrvatsko i katoličko. ^[5]

Popis vladara

Vidi

Izvori

↑ Rogers, Clifford J., ed. (2010) (engl.). The Oxford Encyclopedia of Medieval Warfare and Military Technology. 1. New York: Oxford University Press. str. 116–117. ISBN 978-0-19-533403-6
↑ ^2,0 ^2,1 ^2,2 ^2,3 ^2,4 ^2,5 ^2,6 "Sói bánság [Banovina Soli]" (mađarski). Magyar Katolikus Lexikon (Mađarski katolički leksikon). http://lexikon.katolikus.hu/S/s%C3%B3i%20b%C3%A1ns%C3%A1g.html Pristupljeno 11. svibnja 2014.
↑ ^3,0 ^3,1 (boš.) Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Odluka o proglašenju povijesnog područja nekropole sa stećcima u Starim kućama, Donje Breške, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, 26. listopada 2010. (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
↑ (engl.) Cumans and Tatars: Oriental Military in the Pre-Ottoman Balkans, 1185-1365, István Vásáry, Cambridge University Press, 2005, str. 103
↑ Udruga Šokadija O porijeklu Šokaca, iz knjige "ZAGREBAČKA ŠOKADIJA", Martin Vuković predsjednik Šokadije Zagreb (pristupljeno 26. studenoga 2016.)

[1] Rogers, Clifford J., ed. (2010) (engl.). The Oxford Encyclopedia of Medieval Warfare and Military Technology. 1. New York: Oxford University Press. str. 116–117. ISBN 978-0-19-533403-6

[katlex-2] 2,0 ^2,1 ^2,2 ^2,3 ^2,4 ^2,5 ^2,6 "Sói bánság [Banovina Soli]" (mađarski). Magyar Katolikus Lexikon (Mađarski katolički leksikon). http://lexikon.katolikus.hu/S/s%C3%B3i%20b%C3%A1ns%C3%A1g.html Pristupljeno 11. svibnja 2014.

[KONS-3] 3,0 ^3,1 (boš.) Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Odluka o proglašenju povijesnog područja nekropole sa stećcima u Starim kućama, Donje Breške, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, 26. listopada 2010. (pristupljeno 22. studenoga 2016.)

[Vasary-4] (engl.) Cumans and Tatars: Oriental Military in the Pre-Ottoman Balkans, 1185-1365, István Vásáry, Cambridge University Press, 2005, str. 103

[5] Udruga Šokadija O porijeklu Šokaca, iz knjige "ZAGREBAČKA ŠOKADIJA", Martin Vuković predsjednik Šokadije Zagreb (pristupljeno 26. studenoga 2016.)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]