Jean-Guenolé-Marie Daniélou S.J. (Neuilly-sur-Seine, 14. svibnja 1905. – Pariz, 20. svibnja 1974.) bio je francuski isusovac, teolog, kardinal, patrolog i povjesničar te član Académie Française.
Životopis
Jean Daniélou je rođen u Neuilly-sur-Seine kao sin Charlesa Daniéloua, antiklerikalnog političara i ministra, i Madeleine Clamorgan, katoličke odgojiteljice i osnivačice institucija za žensko obrazovanje. Njegov brat Alain (1907.-1994.) bio je poznati indolog i povjesničar.
Daniélou je studirao na Sorboni i položio agrégation iz gramatike 1927. godine. Ušao je u Družbu Isusovu 1929. godine i tijekom svoje regencije predavao u dječačkoj školi u Poitiersu od 1934. do 1936. godine. Zatim je studirao teologiju u Fourvièreu u Lyonu pod Henriem de Lubacom, koji ga je upoznao sa specijaliziranom studijom crkvenih otaca. Zaređen je za svećenika 19. kolovoza 1938. godine.
Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u zračnim snagama od 1939. do 1940. godine. Nakon pada Francuske pod nacističku okupaciju vratio se u civilni život i završio doktorski studij 1942. godine, braneći tezu o duhovnoj doktrini Grgura Nisenskog. Zatim je postavljen za kapelana ženskog dijela École Normale Supérieure u Sèvresu. Većinu svog vremena posvetio je istraživanju patristike i bio je, zajedno s Henriem de Lubacom, jedan od osnivača knjižne serije Sources Chrétiennes. Godine 1944. imenovan je profesorom ranokršćanske povijesti na Institut Catholique de Paris, gdje je kasnije postao dekan.[1]
Počevši od 1950-ih proizveo je nekoliko povijesnih studija koje su uključivale Bibliju i liturgiju te su pružile pozadinu za razvoj savezne teologije.
Daniélou se istaknuo kao jedan od vodećih teologa pokreta nouvelle théologie koji je nastojao obnoviti katoličku teologiju u skladu s biblijskim i patrističkim izvorima i suočiti se s izazovima modernog svijeta.
Daniélou je sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu kao savjetnik kardinala Françoisa Martyja, nadbiskupa Pariza, i bio je jedan od glavnih autora konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum.
Godine 1969. papa Pavao VI. imenovao ga je kardinalom-đakonom crkve San Saba i titularnim nadbiskupom Taormine.
Daniélou je umro pod sumnjivim okolnostima 20. svibnja 1974. godine u Parizu, u stanu jedne prostitutke[2].
Djela
- „Origen” (Origène, 1948.)
- „Teologija judeo-kršćanstva” (Théologie du Judéo-Christianisme, 1958.)
- „Crkva apostola” (L’Église des apôtres, 1970.)
Izvori
- ↑ https://jesuit.ie/who-are-the-jesuits/inspirational-jesuits/jean-danielou/ Jean Daniélou - kratki životopis na engleskom
- ↑ https://www.leparisien.fr/societe/mort-de-jean-danielou-l-autre-scandale-qui-a-embarrasse-l-eglise-09-03-2019-8028147.php Mort de Jean Daniélou : l’autre scandale qui a embarrassé l’Eglise - O sumljivoj smrti Jean Daniélou - članak na francuskom jeziku