Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 361467 od 2. prosinca 2021. u 00:22 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje web))
Skoči na:orijentacija, traži
Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu
 Ovaj članak nije preveden djelomično ili uopće. (Rasprava)
Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.

Tijekom Staljinove vladavine, od 1920-ih do 1950-ih, Sovjetski Savez je vršio praksu prisilnog raseljavanja i razmjene stanovništva koji se mogu razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije "anti-sovjetskih" skupina, tzv. "neprijatelja radnika"; deportacije cijelih naroda i narodnosti, kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici te tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a; transfer radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se "izmiješale" razne republike i time pojačao njihov "sovjetski" karakter.

U većini slučajeva, njihova odredišta su bila udaljena, nenastanjena mjesta ili gulag. To uključuje i deportacije u SSSR nesovjetskih građana iz inozemstva. Prema nekim procjenama, unutarnje prisilne migracije su raselile oko 6 milijuna ljudi.[1] Od toga broja, između jedan i jedan i pol milijuna je preminulo zbog toga.[2] Deportirani ljudi su dobili dozvolu za povratak nakon što je 1956. Nikita Hruščov održao tajni govor u kojem je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživjeli te godine egzila u Sibiru. [3]

Raseljavanje društvenih slojeva

Kulaci, bogati seljaci različitih narodnosti, su bili najbrojnija društvena skupina koja je prisilno raseljenja od sovjetskih vlasti. U 1930-ima, skoro milijun kulaka je raseljeno diljem SSSR-a, uglavnom u radne kolonije i logore.[4]

Raseljavanje etničkih skupina

Djelomično uklanjanje "problematičnih" i "nevjernih" naroda je bila česta Staljinova tehnika: njegov cilj je bio usitniti jedan narod tako što ga izmiješa sa drugim narodima, i to na više udaljenih lokacija, čime jedna nacija više ne bi mogla biti jedinstvena i snažna jer je bila raspršena. Glavne su mete bili Poljaci (1939.-1941., te opet 1944-1945.), Rumunji (1944.-1953.), Nijemci na Volgi (prognani su uglavnom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata), Finci (1929.-1931. te 1935.-1939.), krimski Tatari, krimski Grci, Balkari, Čečeni (1937.), Inguši i drugi. Sveukupno je preko dvadesetak naroda i narodnosti bilo pogođeno tim planom, što je uveliko promijenilo etničku strukturu države. Oko 3,3 milijuna ljudi je odvezeno u Sibir u 1940-ima, a ponegdje je i 43 % skupine preminulo zbog bolesti uzrokovanih neprilagođavanjem na novu hladnu klimu te pothranjenosti.[5]

Primjer raseljavanja Poljaka

Nakon što su 1939. Treći Reich i Sovjetski Savez podijelili Poljsku, Staljin je izdao naredbu kojom je iz sovjetskog dijela bivše Poljske 1,45 milijuna ljudi deportirano u radne logore, od čega su 63.1 % bili Poljaci a 7.4 % Židovi.[6]

Primjer raseljavanja baltičkih naroda

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sovjetska aneksija baltičkih država
Litvanski partizani, tzv. Šumska braća, su još godinama nakon 1945. pružali otpor sovjetskim snagama

Nakon što je ponovno zauzeo baltičke države, Staljin je pokrenuo sovjetizaciju uz pomoć široko rasprostanjene industrijalizacije umjesto izravnog napada na baltičku kulturu, religiju i slobodu izražavanja. [7] Započete su nove masovne deportacije kako bi se eliminirao bilo kakav otpor kolektivizaciji ili potpora partizanima koji su se i dalje borili protiv Sovjeta.[3] Baltički partizani, tzv. Šumska braća, su godinama vršili otpor protiv Sovjeta. [8]

Deportacije od 1944. do '52. su bile još veće od onih do 1941.[3] Samo u ožujku 1949., deportirano je 90.000 baltičkih državljana.[9] 42.000 je te godine prisilno raseljeno iz Latvije, uglavnom farmera koji su se bunili protiv kolektivizacije. Cijele obitelji su raseljene u Amur, Irkutsk, Omsk, Tomsk i Novosibirsk doživotno. [10] Neke su odvedeni i do 9.000 km daleko od svoje domovine. To je činilo 2 % ukupnog stanovništva te republike. Od toga je bilo 10.990 djece mlađe od 16 godina. Žene i djeca su činili 73 % deportiranih. [10] Iste godine, 22.326 ljudi je prisilno raseljeno iz Estonije, što je predstavljalo 2,5 % stanovništva te republike, a 29.923 iz Litve u Sibir. Prema službenim podacima, najmanje 120.000 ljudi je deportirano iz Litve. [10]

Litvanci su predstavljali jedan od naroda koji su bili najdalje deportirani od svoje domovine: i do 9.000 km od zapada prema krajnjem istoku Sovjetskog Saveza, u radne logore

Latvija je do kraja rata izgubila trećinu stanovništva: oko 110.000 ljudi je poslano u sovjetske logore ili ubijeno. 130.000 je pobjeglo na Zapad. Staljin je također provodio izmjenu etničkog stanovništva kako bi suspregnuo nacionalizam u državama: 1940., Latvijci su činili 75 % stanovništva Latvije, no zbog kolonizacije Rusa, Latvijci su 1989. činili jedva 52 % udjela.[11]

Prema nekim procjenama, broj poginulih Litvanaca zbog nasilne deportacije od 1945. do 1958. bio je 20.000, među njima i oko 5.000 djece.[12] Nove stambene zgrade su bile slabe kvalitete a ruski imigranti su dobivali povlastice radi doseljavanja.[13]

Estonci su prije rata činili 88 % stanovništva svoje domovine, ali su već 1970. Spali na samo 60 %. Ipak, broj Litvanaca spao je za samo četiri %.[13] Rusi doseljenici su uglavnom preuzeli političke, administrativne i vodilačke pozicije na tom području. [14]

Primjer deportacija na Dalekom istoku

Nakon što je Crvena armija osvojila južni Sahalin, u idućih nekoliko godina oko 400.000 Japanaca je protjerano s tog otoka, kako bi se osigurao njegov "sovjetski" predznak.[15]

Korejci su se, osim na korejskom poluotoku, u 19. stoljeću naselili i na području ruskog Dalekog istoka. Prilikom rusko-japanskih napetosti zbog Mandžurije 1937., sovjetske su vlasti raselile oko 170.000 Korejaca u Kazahstan, jer su se bojale da bi Korejci mogli postati "japanski špijuni". Danas u Kazahstanu živi oko 100.000 Korejaca, većinom oko naselja Uzun Agach, koji su se stopili sa kazahstanskom kulturom, ali i dalje održavaju veze sa Južnom Korejom.[16]

Primjer raseljavanja tijekom Drugog svjetskog rata

"Sve su nas skupili i ugurali u obližnju kolektivnu farmu, i tamo smo proveli noć. Nisu nam dopustili provesti našu zadnju noć u našem domu. A naše krave su nas zvale. Natjerali su nas da ih ostavimo. Bilo je kao da su plakale, kao da je to bio njihov način kako su govorili zbogom."
— Žulpa, koja je sa 10 godina deportirana iz Šatoja, Čečenije 1944.[17]

Rumunji su sustavno raseljavani iz Besarabije, koja je također pala pod sovjetsku vlast 1939. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, razni narodi su kolektivno optuživani za kolaboraciju sa nacistima i nevjernost prema sovjetskom sistemu. Primjerice, 10 % krimskih Tatara je služilo u nacističkim četama. Tatarsko vijeće je čak organiziralo masovne pokolje Rusa u Krimu, u kojem je na desetke tisuća pripadnika tog naroda preminulo. Zbog toga su nakon rata Tatari masovno deportirani u Uzbekistan.[18] Oko 40 % Tatara je preminulo u prve dvije godine egzila. Tijekom 1980-ih, oko 260.000 Tatara se vratilo u Krim, gdje danas čine 12 % stanovništva.[19]

Čečeni su raseljeni iz svoje domovine 1944. Vojska je cijele obitelji ukrcavala u kamione. Potom su putovali 19 ili 20 dana. U većini slučajeva, ljudi nisu ni znali da će biti raseljeni, niti gdje će biti točno odvedeni, te nisu stoga ni imali vremena pripremiti se. Ljudi su raseljeni sa praznim rukama, zbog čega se velik dio njih nije mogao prilagoditi novoj sredini.[17] Ipak, pojedini sovjetski zapovjednici su poštivali čečenske vojnike te su čak slali lažne izvještaje vlastima kako bi ih spasili od deportacija.[17]

Autothoni Nijemci, naseljeni oko sjevernog Kavkaza, su također raseljeni prema Dalekom istoku tijekom rata, kako ne bi bili u mogućnosti surađivati sa nacistima koji su vršili invaziju Sovjetskog Saveza. Tek su se nakon 1955. mogli vratiti natrag u svoje domove, ali je većina tada već napustila državu i odselila se u Njemačku. Također, nakon što je Crvena armija osvojila Kalinjingrad, Rusi su tamo sustavno doseljavani kako bi se osigurala čvrsta i stabilna sovjetska vlast.

Poljska i Sovjetski Savez su razmijenili stanovništvo - Poljaci istočno od sovjetsko-poljske granice su otišli u Poljsku, dok su Ukrajinci zapadno od granice otišli u Ukrajinsku SSR.

Kraj raseljavanja

Nikita Hruščov je 1956. održao tajni govor kojim je osudio razne Staljinove zločine, uključujući i masovna raseljavanja cijelih naroda s njihovih ognjišta kao vrstu kršenja Lenjinovih načela, čak šaljivo dodavši da su Ukrajinci izbjegli takvu sudbinu "samo zato jer ih je bilo previše pa nije bilo dovoljno mjesta gdje bi ih se moglo deportirati".[20] Njegova je vlada preokrenula većinu deportacija, iako su neki narodi (Tatari, Nijemci) tek nakon 1991. dobili dozvolu vratiti se masovno svojim ognjištima. Izmijenjena etnička struktura saznačajnim brojem Rusa došljaka postala je problem nakon raspada SSSR-a, pogotovo u Gruziji, baltičkim državama i Čečeniji.

U srpnju 2012., 1.800 pripadnika Kalmika je zatražilo odštetu od vlade u Kremljinu jer su njihove obitelji bile žrtve deportacije prije 60 godina.[21]

Broj deportiranih

Slijedi najmanji broj prisilno raseljenih i razmiještenih ljudi po Sovjetskom Savezu od 1930-ih do 1953., kada nakon Staljinove smrti takva praksa postaje prošlost.

Nacionalnost /
skupina 		Godina Broj prisilno
raseljenih 		Odredište raseljenih Povratak domovima
Kulaci 1930.-1936. 973.693[4] Ural, sjeverna Rusija, Sjeverni Kavkaz 1954.
Poljaci 1930.-1936. 120.000[22] Ural, sjeverna Rusija, Sibir nepoznato
Korejci 21.8. - 25.10. 1937. 171.781[23] Kazahstan, Uzbekistan 1954.
Finci 31.8. - 7.9. 1941. 89.000[23] Kazakhstan nekoliko godina
Estonci, Letonci, Litvanci 1941. i 1949. 209.000[10] Kazahstan, Sibir 1956.
Nijemci 3.9. - 15.10. 1941. 749.614[23] Kazahstan, Sibir 1955.
Karačajci 6.11. 1943. 69.267[23] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Čečeni 23.2. - 29.2. 1944. 387.229[23] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Inguši 23.2. - 29.2. 1944. 91.250[23] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Kalmici 28.12. - 29.12. 1943. 93.139[23] Sibir, Kazahstan 1956.
Poljaci siječanj 1944. 50.000[22] Sjeverna Rusija, Sibir nepoznato
Balkari 8.3. - 9.3. 1944. 37.713[23] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Krimski Tatari 18.5. - 20.5. 1944. 183.155[23] Uzbekistan 1956.
Krimski Grci 27.6. - 28.6. 1944. 15.040[23] Uzbekistan 1956.
Turci, Kurdi i Hemšili 15.11. - 26.11. 1944. 94.955[23] Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan 1956.
Ukrajinci 1947. 200.000 Ural, Rusija nikad
Azeri 1948.-1951. 100.000[24] Azerbajdžan, Armenija 1956.
Japanci na Sahalinu 1948. - 1951. 400.000[15] Japan nikada

Izvori

Reference

  1. ↑ Polian (2004.), str. 4
  2. ↑ Rosefielde (2010.), str. 84
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Hiden & Salmon (1994). str. 129.
  4. ↑ 4,0 4,1 Bugai (1996.), str. 190
  5. ↑ {{
    1. if:
    ||
    Morate navesti naslov = i url = dok rabite {{[[Predložak:Citiranje web},
    |Citiranje web},

]]}},

  • ↑ Piotrowski (2007.), str 14
  • ↑ Hiden & Salmon (1994). str. 126.
  • ↑ Petersen (2001.), str. 206
  • ↑ Strods, Heinrihs; Kott, Matthew (2002). "The File on Operation 'Priboi': A Re-Assessment of the Mass Deportations of 1949". Journal of Baltic Studies 33 (1): 1–36. doi:10.1080/01629770100000191. http://taylorandfrancis.metapress.com/link.asp?id=v39u012674tmk1jj Pristupljeno 25. ožujka 2008.  "Erratum". Journal of Baltic Studies 33 (2): 241. 2002. doi:10.1080/01629770200000071. http://www.informaworld.com/openurl?genre=article&issn=0162-9778&volume=33&issue=2&spage=241 Pristupljeno 25. ožujka 2008. 
  • ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 Vijeće Europe (2006), str. 157
  • ↑ OESS (2001), str. 31
  • ↑ International Commission For the Evaluation of the Crimes of the Nazi and Soviet Occupation Regimes in Lithuania, Deportations of the Population in 1944-1953, paragraph 14
  • ↑ 13,0 13,1 Hiden & Salmon (1994). str. 132.
  • ↑ Hiden & Salmon (1994). str. 139.
  • ↑ 15,0 15,1 McColl & Robbers (2005.), str. 803
  • ↑ {{
    1. if:
    ||
    Morate navesti naslov = i url = dok rabite {{[[Predložak:Citiranje web},
    |Citiranje web},

    • ]]}},

  • ↑ 17,0 17,1 17,2 BBC News (23. veljače 2004). "Remembering Stalin's deporations". bbc.co.uk. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3509933.stm Pristupljeno 22. studeni 2012 
  • ↑ Robin Banerji. "Crimea's Tatars: A fragile revival". BBC World Service. http://www.bbc.co.uk/news/magazine-19815852 Pristupljeno 22. studeni 2012 
  • ↑ BBC News (18. svibnja 2004). "Crimean Tatars recall mass exile". bbc.co.uk. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3724881.stm Pristupljeno 22. studeni 2012 
  • ↑ Čubarov (2001.), str. 136
  • ↑ Jennifer Rankin (24. srpnja 2012). "Kalmyk Victims of Stalin's Deportations Seek Compensation". Moscow Times. http://www.themoscowtimes.com/news/article/kalmyk-victims-of-stalins-deportations-seek-compensation/462525.html Pristupljeno 23. studeni 2012 
  • ↑ 22,0 22,1 Piotrowski (2004.), str. 2
  • ↑ 23,00 23,01 23,02 23,03 23,04 23,05 23,06 23,07 23,08 23,09 23,10 Pohl (1999.), str. 5
  • ↑ Kenez (2006.), str. 272

    • Knjige

    • Bugai, Nikolaj Feodorovič (1996). The Deportation of Peoples in: The Soviet Union. Commack, New York: Nova Publishers. ISBN 9781560723714 
    • Čubarov, Aleksandar (2001). Russia's Bitter Path to Modernity: A History of the Soviet and Post-Soviet Eras. Continuum International Publishing Group. ISBN 9780826413505 
    • Hiden, Johan; Salmon, Patrick (1994) [1991]. The Baltic Nations and Europe (Revised ed.). Harlow, England: Longman. ISBN 0-582-25650-X 
    • Kenez, Peter (2006). A History of the Soviet Union from the Beginning to the End, 2nd ed.. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 9780521864374 
    • McColl, R.W.; Robbers, Gerhard (2005). Encyclopedia of World Geography, Opseg 1 - Facts on File library of world geography. Infobase Publishing. ISBN 9780816072293 
    • Petersen, Roger Dale (2001). Resistance and rebellion: lessons from Eastern Europe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-77000-9 
    • Piotrowski, Tadeusz (2004). The Polish Deportees of World War II: Recollections of Removal to the Soviet Union and Dispersal Throughout the World. Sjeverna Karolina: McFarland. ISBN 9780786432585 
    • Piotrowski, Tadeusz (2007). Poland's Holocaust: Ethnic Strife, Collaboration With Occupying Forces and Genocide in the Second Republic, 1918-1947. Sjeverna Karolina: McFarland. ISBN 9780786429134 
    • Pohl, J. Otto (1999). Ethnic Cleansing in the Ussr, 1937-1949. Westport: Greenwood Publishing Group. ISBN 9780313309212 
    • Polian, Pavel (2004). Against Their Will: The History and Geography of Forced Migrations in the USSR. Budimpešta: Central European University Press. ISBN 9789639241688 
    • Rosefielde, Steven (2010). Red Holocaust. Abingdon, Oxon: Taylor & Francis. ISBN 9780415777568 

    Ostali izvori

    Vanjske poveznice

    Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Prisilno_raseljavanje_u_Sovjetskom_Savezu&oldid=361467"