Zagorje (župa)
Zagorje je srednjovjekovna bosanska župa. Središte Zagorja bila je utvrda Obalj.[1]
Župa je obuhvaćala prostor između gornjih tokova Neretve i Drine.[2] Župa Zagorje prvi put se spominje u ispravi bana Stjepana II. Kotromanića iz 1323. godine[1] iz koje je vidljivo da je župu predstavljao župan Poznanj Purčić.[2] Poslije je bila u posjedu hercega Stjepana Vukčića Kosače. Osmanlije ga prvi put osvajaju 1463. godine, a oko 1465. i trajno te nahiju Zagorje uključuju u Bosanski odnosno Hercegovački sandžak.[1]
Osim Obalja, u Zagorju se spominje i utvrđeni grad Veletin te gradovi kod sela Bojića i Ljusića u kalinovičkom kraju.[3]
Rječica Zavala se iznad Kozije stope pridružuje rječici Tatincu. Obje dijele Župu zagorsku od Zagorja. Tok Vrhovinske rijeke dijeli Župu zagorsku na dva dijela. S lijeve strane ostaju joj sela Čestaljevo, Hreljići, Bojići, Daganj, Sočani i Kutine. Na desnoj strani Vrhovinske rijeke su sela Luko, Polje, Hotovlje i Brda. Tu je i Ljuta koja ne pripada Župi zagorskoj. [4]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Zagorje, enciklopedija.hr, preuzeto 22. rujna 2015.
- ↑ 2,0 2,1 Nekropola sa stećcima Gvozno, Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, preuzeto 22. rujna 2015.
- ↑ Šefik Bešlagić: Stećci - kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982.
- ↑ Donje Luko Ismet Pozder: Zagorje - Kalinovik i Župa Zagorska, 27. siječnja 2015. (pristupljeno 15. kolovoza 2017.)