.jpg)
El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu,[1][2] u kojem je od veljače 1944. do ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.[3]
Zemljopisni položaj
Logori su bili nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugoga. Ondje je u početku bila samo željeznička postaja i ostatci pozadinskog logora britanskog feldmaršala Montgomeryja koji Englezima više nije bio bitan nakon što su pobijedili Nijemce kod El Alameina.[4]
Postojali su još neki logori. Tolumbat, nedaleko od Aleksandrije, bio je za žene s malom djecom i u njemu su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bio El Khatadba koji je bio udaljen nekoliko sati od Tolumbata i El Shatta.[4]
U blizini su bili i logori Grka i Poljaka.[5] Dalmatinci su se s njima mjerili u organizaciji izbjegličkog naselja,[4] i jedini su imali potpuno autonomnu organizaciju života u logoru.[6]
Povijesni tijek događaja
Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, veliki broj civila u strahu se od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto.[3] U zbjegu je bilo gotovo 40.000 ljudi, najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji.[3] Hrvata je u zbjegu bilo oko 80%, a 7% bili su Srbi, uz nešto Slovenaca, Židova i drugih.[3] Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.[6]
Egipat, po nekima, nije bio slučajno određen. Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske. Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo. Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.[4] Oni su bili prvi koji su pridošlicama priskočili u pomoć i usred gole pustinje im namjestili prve šatore.[6]
Logor je formiran na površini od 260 km2 u blizini Sueskog kanala, i podijeljen na pet manjih podlogora. Obitelji i naselja u logoru grupirali su se tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju.[4] Prosječno je u svakom šatoru bila jedna do dvije obitelji. Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Osnovane su škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva.[3] Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti. U logoru El Khatadba ih je velik broj umro od ospica.[6] Britanska uprava je držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama.
Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru osamnaest i više mjeseci. U logoru se rodilo 475 djece.[3] Dio djece se rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen. Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Neka od djece dobila su imena poput Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska, Suez, Nilka, Zbjegan i sl.[4]
U blizini logora bio je poligon avijacije kraljevske vojske pa su na logor, navodno slučajno, pet puta padale bombe od kojih je nekoliko ljudi stradalo – posljednji put početkom 1945.[6]
Smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti, u ožujku 1945. formirana je komisija za repatrijaciju. U svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući.[3] Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova i uz višemjesečne zastoje zbog nategnutih političkih odnosa Jugoslavije i saveznika.[6] Posljednji konvoj otišao je iz El Shatta 24. ožujka 1946.[3] Prema popisima iz triju logora, na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje sa 715 umrlih.[3]
Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima 1967.[7] Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.[3] Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem za svih 856[6] stradalih u zbjegu.
Slike iz života u logoru
Fotografije logora iz rujna 1944. godine, iz zbirke sa 175 fotografija Kongresne knjižnice Sjedinjenih Američkih Država.[8][9]
Centralni odbor zbjega
Organizaciju života u logorima vodio je Centralni odbor zbjega. Kao glavni zadatak odredili su motivirati ljude i svakome dati neku ulogu, no bez ikakve represije.[6] Odbor su u različitim razdobljima činili:[10]
- predsjednik: Ivo Markić (1944., 1945.), Mate Barbić (1944.), don Andro Štambuk (1946.)
- glavni tajnik: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. – 1945.)
- voditelj Prosvjetno-propagandnog odjela: Marin Franičević (1944.), Zoran Palčok i don Andro Štambuk (1944. – 1946.)
- voditelj Političko-upravnog odjela: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. – 1945.)
- voditelj Zdravstvenog odsjeka: dr. Milivoj Visković, kasnije i Milan Bijelić
- voditelj Gospodarskog odsjeka: Duško Čurčija
- voditelj Tehničkog odsjeka: Savka Dabčević (1944.), Zvonimir Bešker (1944. – 1945.), kasnije i Ivo Franetović (1944. – 1946.)
- voditelj Kulturno-informativnog odjela: Ivan Jurlina, kasnije i Marija Lujak
Poznati u zbjegu u El Shattu
Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje: Ranko Marinković, Vjekoslav Kaleb, Savka Dabčević-Kučar, Josip Hatze,[7] Estera Paunović, Roko Dobra, Gojko Borić, Tomislav Zuppa (prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt), Jakša Miličić, Rudolf Gerhart Bunk,[11] Ivica Hlevnjak,[12] Miroslav Feldman,[13] Želimir Pašalić (prof. ekonomije), Sinaj Juraj Bulimbašić (nagrađivani maslinar),[14] Živko Kljaković (akad. slikar), Zvonimir Barišić (svestrani sportski radnik),[15] Šime Mišetić (nogometni djelatnik),[16] Stjepan Vladimir Letinić (agronom, pjesnik i novinar).[17] Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu: Izvor Oreb ("majka mu bila na Mojsijevom izvoru"),[18] Željko Vukmirica,[19] Stipe Božić.[20]
Vidi
- Pustinjska priča - El Shatt (dokumentarni film, 2009. HRT)
- El-Arish (logor)
Vanjske poveznice
- YouTube: Nekad i sad - Partizanski grad na Sinaju (dokumentarni film, 1985. TV Beograd)
Izvori
- ↑ Karabatić, Marin. "Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7)". Hrvatski povijesni portal. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopad 2020.. http://povijest.net/2018/?p=3041 Pristupljeno 23. veljača 2021.
- ↑ Bieber, Florian (2020). "Building Yugoslavia in the Sand? Dalmatian Refugees in Egypt, 1944–1946" (engl.). Slavic Review 79 (2): 298–322. 10.1017/slr.2020.85. https://www.cambridge.org/core/journals/slavic-review/article/building-yugoslavia-in-the-sand-dalmatian-refugees-in-egypt-19441946/4088E6E6287587AC3477CB624B0E5DB2 Pristupljeno 5. ožujak 2021.
- ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 Neven Bogdanić (21. ožujak 1995.). "El Shatt naš nezaboravljeni". Crkva u svijetu : Crkva u svijetu 30 (1): 53–59. https://hrcak.srce.hr/52270 Pristupljeno 23. veljača 2021.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Perinović, Ferdinand. Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita o Zadru. Društvo za zaštitu biciklista u prometu Zadar, 2010.
- ↑ "El Shatt – the Croatian Refugee Community in the Sinai Desert, Egypt (1944-1946)" (engl.). hismus.hr. Hrvatski povijesni muzej. https://web.archive.org/web/20110721100420/http://www.hismus.hr/english/el%20shatt%20eng.htm Pristupljeno 5. ožujak 2021.
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 6,7 6,8 Ninoslav Lovčević (2009.), Pustinjska priča - El Shatt, Hrvatska radiotelevizija, https://www.youtube.com/watch?v=_ZeoXQCNLJk, pristupljeno 8. ožujak 2021.
- ↑ 7,0 7,1 Bach, Nenad. "The memorial at El-Shatt is silent". www.croatia.org. http://www.croatia.org/crown/articles/6971/1/E-The-memorial-at-El-Shatt-is-silent.html Pristupljeno 5. ožujak 2021.
- ↑ Gilmore, Otto (1944). "Cairo (vicinity), Egypt. Sept. 1944. Comprehensive, overall photographic study of El Shatt, the United Nations Relief and Rehabilitation Administration's refugee camp for Yugoslavs" (engl.). www.loc.gov. https://www.loc.gov/pictures/item/2005675128/ Pristupljeno 4. ožujak 2021.
- ↑ Sorene, Paul (8. ožujak 2019.). "Survivors of The Sinai Express : European Exiles In Egypt (1944)" (engl.). Flashbak. https://flashbak.com/survivors-of-the-sinai-express-european-exiles-in-egypt-1944-412793/ Pristupljeno 5. ožujak 2021.
- ↑ Karabatić, Marin. "U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7)". Hrvatski povijesni portal. http://povijest.net/2018/?p=3052 Pristupljeno 23. veljača 2021.
- ↑ "Culturenet.hr - Rudolf Gerhart Bunk 1908.-1974. / Akvareli". www.culturenet.hr. https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=49056 Pristupljeno 5. ožujak 2021.
- ↑ "Nogometni leksikon". nogomet.lzmk.hr. http://nogomet.lzmk.hr/clanak.aspx?id=895 Pristupljeno 5. ožujak 2021.
- ↑ Grad Virovitica Značajni Virovitičani
- ↑ "O nama". Oblizeki. http://oblizeki.com/o-nama Pristupljeno 5. ožujak 2021.
- ↑ Slobodna Dalmacija Toni Petrić: Sport u Splitu od 1941. do 1945. (7), 15. svibnja 2000.
- ↑ Milorad Bibić Mosor (28. lipnja 2009.). "Šime Mišetić: Split je umra". Slobodna Dalmacija. https://arhiv.slobodnadalmacija.hr/pvpages/pvpages/viewPage/?page=46&pv_page_id=373867 Pristupljeno 19.rujna 2015.
- ↑ Preminuo Stjepan Vladimir Letinić, Društvo hrvatskih književnika. 23. travnja 2018. Pristupljeno 28. travnja 2018.
- ↑ Hlevnjak, Branka (2007). Izvor Oreb : slikarstvo 1966.–2006.. Zagreb: Naklada Pavićić. ISBN 978-953-6308-70-5. https://www.worldcat.org/oclc/663740357
- ↑ Pacek, Tatjana. "Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke". www.vecernji.hr. https://www.vecernji.hr/showbiz/zeljko-vukmirica-tvrdi-da-je-tek-kopija-svoje-nadarene-majke-403786 Pristupljeno 5. ožujak 2021.
- ↑ Carević, Ivana (14. veljače 2010.). "Stipe Božić o svojim vodičima kroz pustinjska prostranstva". vecernji.hr. Večernji list. https://www.vecernji.hr/showbiz/stipe-bozic-o-svojim-vodicima-kroz-pustinjska-prostranstva-95968 Pristupljeno 5. ožujak 2021.