More actions
Bot: Automatski unos stranica |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 17: | Redak 17: | ||
'''Melko Čingrija''' ([[Dubrovnik]], [[1. travnja]] [[1873.]] - [[Dubrovnik]], [[8. prosinca]] [[1949.]]), hrvatski političar, sin poznatog političara i dugogodišnjega dubrovačkog gradonačelnika [[Pero Čingrija|Pera Čingrije]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13399 Hrvatska enciklopedija, Melko Čingrija]</ref> | '''Melko Čingrija''' ([[Dubrovnik]], [[1. travnja]] [[1873.]] - [[Dubrovnik]], [[8. prosinca]] [[1949.]]), hrvatski političar, sin poznatog političara i dugogodišnjega dubrovačkog gradonačelnika [[Pero Čingrija|Pera Čingrije]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13399 Hrvatska enciklopedija, Melko Čingrija]</ref> | ||
Još kao gimnazijalac oduševio se [[hrvat]]skom nacionalnom i političkom zamisli. Sve do izbijanja [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] bio je u prvim redovima borbe za hrvatska narodna i politička prava, kasnije kroz politiku ''novoga kursa''. Pripadao je [[Narodna stranka (Dalmacija)|Narodnoj hrvatskoj stranci]], a nakon njenog sjedinjenja s [[Stranka prava (Dalmacija)|pravašima]] ([[1905.]]) nastavio je djelovati kao član novoosnovane [[Hrvatska stranka (1905.)|Hrvatske stranke]]. U svemu je slijedio oca Pera. Bio je zastupnik u [[Dalmatinski sabor|Dalmatinskom saboru]] od [[1901.]] i u [[Carevinsko vijeće|Carevinskom vijeću]] od [[1911.]] godine. U razdoblju od 1911. do [[1914.]] bio je zadnji dubrovački gradonačelnik pod [[Austro-Ugarska|Austrijom]]. Početkom Prvog svjetskog rata internirale su ga austrijske vlasti. Potpisnik je [[Svibanjska deklaracija|Svibanjske deklaracije]] [[Jugoslavenski klub|Jugoslavenskog kluba]] u Carevinskom vijeću ([[30. svibnja]] [[1917.]]) i [[Ženevska deklaracija|Ženevske deklaracije]] ([[9. studenoga]] [[1918.]]) o stvaranju zajedničke jugoslavenske vlade, čijim članom je i on bio. U 1920-im naglo zaokreće prema [[Velikosrpska ideologija|velikosrpskoj politici]] kakvu je provodio kralj [[Aleksandar Karađorđević]] i predsjednik vlade [[Kraljevina Jugoslavija#Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca|Kraljevine SHS]] srpski radikal [[Nikola Pašić]]. Godine [[1926.]] i formalno je postao članom Pašićeve [[Srpska narodna radikalna stranka|Srpske narodne radikalne stranke]]. Odano je služio unitarističkom starojugoslavenskom režimu zbog čega je bio nagrađivan različitim dužnostima. Osim ostaloga bio je podguverner [[Narodna banka Jugoslavije|Narodne banke Jugoslavije]], a na novčanice se potpisivao [[ćirilica|ćirilicom]].{{nedostaje izvor}} Godine [[1939.]] objavio je knjigu ''Dubrovnik i hrvatsko pitanje'' u kojoj se zauzima za velikosrpska gledišta u teritorijalnoj raspodjeli, tvrdeći da prilikom osnivanja [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] Dubrovnik nije trebao ući u njen sastav.{{nedostaje izvor}} | Još kao gimnazijalac oduševio se [[hrvat]]skom nacionalnom i političkom zamisli. Sve do izbijanja [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] bio je u prvim redovima borbe za hrvatska narodna i politička prava, kasnije kroz politiku ''novoga kursa''. Pripadao je [[Narodna stranka (Dalmacija)|Narodnoj hrvatskoj stranci]], a nakon njenog sjedinjenja s [[Stranka prava (Dalmacija)|pravašima]] ([[1905.]]) nastavio je djelovati kao član novoosnovane [[Hrvatska stranka (1905.)|Hrvatske stranke]]. | ||
Član prve uprave tvornice cementa u Ravnicama kod Omiša [[tvornica cementa Renko Šperac|d.d. ''Cementa'']] osnovane 1908., [[Gjuro Linardović|Gjuru Linardovića]], Ivu De Giulija, Matiju Hercega i Vjekoslava Škaricu.<ref name=prostor>Dujmo Žižić, Katja Marasović: [https://hrcak.srce.hr/124289 ''Tvornica cementa i tvorničko naselje u Ravnicama pokraj Omiša '']. Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol. 22 No. 1(47), 2014.</ref>{{is|40.-41.}} U svemu je slijedio oca Pera. Bio je zastupnik u [[Dalmatinski sabor|Dalmatinskom saboru]] od [[1901.]] i u [[Carevinsko vijeće|Carevinskom vijeću]] od [[1911.]] godine. U razdoblju od 1911. do [[1914.]] bio je zadnji dubrovački gradonačelnik pod [[Austro-Ugarska|Austrijom]]. Početkom Prvog svjetskog rata internirale su ga austrijske vlasti. Potpisnik je [[Svibanjska deklaracija|Svibanjske deklaracije]] [[Jugoslavenski klub|Jugoslavenskog kluba]] u Carevinskom vijeću ([[30. svibnja]] [[1917.]]) i [[Ženevska deklaracija|Ženevske deklaracije]] ([[9. studenoga]] [[1918.]]) o stvaranju zajedničke jugoslavenske vlade, čijim članom je i on bio. U 1920-im naglo zaokreće prema [[Velikosrpska ideologija|velikosrpskoj politici]] kakvu je provodio kralj [[Aleksandar Karađorđević]] i predsjednik vlade [[Kraljevina Jugoslavija#Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca|Kraljevine SHS]] srpski radikal [[Nikola Pašić]]. Godine [[1926.]] i formalno je postao članom Pašićeve [[Srpska narodna radikalna stranka|Srpske narodne radikalne stranke]]. Odano je služio unitarističkom starojugoslavenskom režimu zbog čega je bio nagrađivan različitim dužnostima. Osim ostaloga bio je podguverner [[Narodna banka Jugoslavije|Narodne banke Jugoslavije]], a na novčanice se potpisivao [[ćirilica|ćirilicom]].{{nedostaje izvor}} Godine [[1939.]] objavio je knjigu ''Dubrovnik i hrvatsko pitanje'' u kojoj se zauzima za velikosrpska gledišta u teritorijalnoj raspodjeli, tvrdeći da prilikom osnivanja [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] Dubrovnik nije trebao ući u njen sastav.{{nedostaje izvor}} | |||
== Izvori == | == Izvori == | ||
Posljednja izmjena od 11. prosinac 2025. u 03:08
| Melko Čingrija | |
|---|---|
.jpg)
| |
| Gradonačelnik Dubrovnika | |
| trajanje službe 1911. – 1914. | |
| Prethodnik | Pero Čingrija |
| Nasljednik | Ivo Celio-Cega |
| trajanje službe 1919. – 1920. [1] [2] | |
| Prethodnik | Pero Čingrija [3] |
| Nasljednik | Ottomar Nonveiller |
| Rođenje | 1. travnja 1873. |
| Smrt | 8. prosinca 1949. |
Melko Čingrija (Dubrovnik, 1. travnja 1873. - Dubrovnik, 8. prosinca 1949.), hrvatski političar, sin poznatog političara i dugogodišnjega dubrovačkog gradonačelnika Pera Čingrije.[4]
Još kao gimnazijalac oduševio se hrvatskom nacionalnom i političkom zamisli. Sve do izbijanja Prvog svjetskog rata bio je u prvim redovima borbe za hrvatska narodna i politička prava, kasnije kroz politiku novoga kursa. Pripadao je Narodnoj hrvatskoj stranci, a nakon njenog sjedinjenja s pravašima (1905.) nastavio je djelovati kao član novoosnovane Hrvatske stranke. Član prve uprave tvornice cementa u Ravnicama kod Omiša d.d. Cementa osnovane 1908., Gjuru Linardovića, Ivu De Giulija, Matiju Hercega i Vjekoslava Škaricu.[5]:40.-41. U svemu je slijedio oca Pera. Bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru od 1901. i u Carevinskom vijeću od 1911. godine. U razdoblju od 1911. do 1914. bio je zadnji dubrovački gradonačelnik pod Austrijom. Početkom Prvog svjetskog rata internirale su ga austrijske vlasti. Potpisnik je Svibanjske deklaracije Jugoslavenskog kluba u Carevinskom vijeću (30. svibnja 1917.) i Ženevske deklaracije (9. studenoga 1918.) o stvaranju zajedničke jugoslavenske vlade, čijim članom je i on bio. U 1920-im naglo zaokreće prema velikosrpskoj politici kakvu je provodio kralj Aleksandar Karađorđević i predsjednik vlade Kraljevine SHS srpski radikal Nikola Pašić. Godine 1926. i formalno je postao članom Pašićeve Srpske narodne radikalne stranke. Odano je služio unitarističkom starojugoslavenskom režimu zbog čega je bio nagrađivan različitim dužnostima. Osim ostaloga bio je podguverner Narodne banke Jugoslavije, a na novčanice se potpisivao ćirilicom.[nedostaje izvor] Godine 1939. objavio je knjigu Dubrovnik i hrvatsko pitanje u kojoj se zauzima za velikosrpska gledišta u teritorijalnoj raspodjeli, tvrdeći da prilikom osnivanja Banovine Hrvatske Dubrovnik nije trebao ući u njen sastav.[nedostaje izvor]
Izvori
- ↑ [1]
- ↑ [2]
- ↑ [3]
- ↑ Hrvatska enciklopedija, Melko Čingrija
- ↑ Dujmo Žižić, Katja Marasović: Tvornica cementa i tvorničko naselje u Ravnicama pokraj Omiša . Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol. 22 No. 1(47), 2014.
1. Tolja, N: Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude, Dubrovnik, 2011.