Nakit: razlika između inačica

Posljednja izmjena od 30. travanj 2022. u 19:50

PREUSMJERI Predložak:Wikipoveznice

Nakit je vrijedan predmet koji služi za ukras i često je umjetnički izrađen od plemenitih kovina i dragulja.

Predmeti se obično nose na ljudskom tijelu, a češće kod pripadnica ženskog spola.

Nakit proizvode uglavnom zanatske radnje draguljara ili zlatara, no treba naglasiti da se većina nakita danas proizvodi industrijski te da se nakit ručno samo dorađuje.

U nekim obiteljima nakit se nasljeđuje iz generacije u generaciju i na taj način čini određeni simbol kontinuiteta i nastavka obiteljskog života te socijalnog statusa.

Nakit je zasigurno jedan od najstarijih oblika ukrašavanja tijela, nedavno je nađena oko 100 tisuća godina stara ogrlica od perli izrađenih od Nassarius školjke. Ponekada nakit služi kao sredstvo pokazivanja bogatstva, no on uvijek zadržava i barem minimalnu funkcionalnost, poput držanja dijelova odjeće zajedno ili učvršćivanja frizure. Od najstarijih vremena smatran je oblikom osobnog ukrašavanja. Prvi su komadi nakita bili od prirodnih materijala, kao što su kosti i zubi životinja, školjke, drvo i rezbareno kamenje. Kroz povijest su se neki oblici urešavanja smatrali znakom pripadnosti određenoj društvenoj grupi. Egzotičniji je nakit uvijek bio namijenjen bogatijim ljudima, jer mu je rijetkost povećavala vrijednost. Zbog osobne prirode i označavanja društvene klase, neke su kulture utemeljile tradiciju ukopa mrtvih zajedno sa njihovim nakitom.

Nakitom se ukrašavao praktično svaki dio tijela, od igala za kosu do prstenja za nožni palac i brojnih drugih tipova nakita. Dok je tradicionalni nakit obično urešen dragim kamenjem te je izrađen od plemenitih metala, sve je u većem porastu i potražnja za umjetničkim nakitom , gdje su oblikovanje, stvaralački pristup i izražajnost cijenjeni više od skupocjenosti i minuciozne obrade samih materijala. Dodajmo da postoji i jeftiniji modni nakit, izrađen od jeftinijih materijala. Takav je nakit često masovno proizvođen. Druge varijacije na temu uključuju nakit kao žičanu skulpturu, gdje se koriste sve moguće vrste materijala, od obične žice, komada kamenja, do plemenitih metala i dragog kamenja.

Najčešće vrste nakita

Oblik i svrha

Nakit se nosi iz brojnih razloga, a kao najvažnije možemo izdvojiti:

Isticanje osobnog bogatstva i moći
Praktična uporaba (kopče, igle, ukosnice)
Simbolizam (da bi se pokazala pripadnost nekoj skupini ili status)
Zaštita (amuleti)
Izlaganje umjetničkih djela

Većina je kultura u nekom trenutku imala praksu čuvanja bogatstva, odnosno vrijednosti u nakitu. Nakit je također ponekad bio i sredstvo robne razmjene. Brojne su vrste nakita imale prvobitno čisto funkcionalnu uporabu, kao na primjer broševi i kopče.

No nakit također može označavati i pripadnost nekoj grupi ili zajednici, kao što je to slučaj sa križevima ili Davidovom zvijezdom, te biti oznaka statusa, kao u slučaju dekanskih ili gradonačelničkih lanaca, odnosno nošenja vjenčanog prstenja.

Nošenje amuleta i devocionalnih medalja ima kod nekih kultura svrhu zaštite od zla i može imati oblik simbola kamenja, biljaka, životinja, dijelova tijela.

Pokazivanje umjetničkih djela je jedna od prvobitnih funkcija nakita, te su druge, prije navedene uloge vremenom preuzele primat. Tek je u kasnom 19. stoljeću umjetnost potpuno zasjenila funkcionalnost, prije svega u djelu Renea Laliquea i Petera Carla Fabergea, danas se ovaj trend nastavlja u djelima brojnih umjetnika koji izrađuju unikatni umjetnički oblikovan nakit.

Materijali i metode oblikovanja

U stvaranju nakita, drago kamenje, dukati, ali i drugi skupocjeni predmeti često su korišteni, te uglavljivani u okvir od plemenitih metala. Slitine svih poznatih metala korištene su i u izradi nakita, za primjer uzmimo broncu, korištenu u doba Rimljana. Fini suvremeni nakit često je u cijelosti ili djelomice izrađen od zlata, bijelog zlata, platine, paladija, srebra te titana. Većina američkog ili evropskog zlatnog nakita izrađena je od slitina zlata, čistoća kojih se nekada izražavala u karatima, a danas u tisućinkama. U SAD zlatni nakit mora sadržavati najmanje 10 karata zlata (tj. 41,5% čistog zlata), dok je u Engleskoj najniža dozvoljena finoća 9 karata, a oznaka se sastoji od brojke i velikog slova K. Kvalitetnije vrste zlatnih slitina sadrže 14 (585 tisućinki) odnosno 18 karata zlata (750 tisućinki), dok se u Indiji i Aziji, te na srednjem istoku i u Africi koristi i zlato finoće 22 karata.

Od slitina platine koriste se i slitine 900 i 950 dijelova platine na 1000 dijelova slitine. Kod srebra najčešće se koriste slitine od 800, 900 i 925 dijelova srebra na 1000 dijelova slitine, ostatak je u pravilu bakar, no u posljednje su se vrijeme na tržištu pojavile i slitine koje osim bakra sadrže i malu količinu germanija, odnosno platine (Argentium/R/ i Platinum/R/ sterling srebro, obje su slitine vrlo otporne na tamnjenje). Sve je češći i nakit izrađen od titanija, niobija, te tantala, a proizvodi se i nakit od nehrđajućeg čelika.

Od materijala sa kojima se metal u nakitu najčešće kombinira treba navesti staklo, emajl, drvo, školjke, kost, bjelokost, prirodne gline, polimerne mase i čak plastiku. Koriste se i gruba prediva poput konoplje. U nakitu se vrlo često koriste i najrazličitije perle, bilo da su od stakla, bisera, dragog, poludragog ili ukrasnog kamenja, metala, drveta, sedefa ili plastičnih masa. Vrlo sitne perle koriste za vezene, odnosno pletene ukrase. Ova je vrsta nakita bila vrlo popularna u viktorijansko doba, a rado se koristi i od strane afričkih kultura. Staklene perle rado su korištene još od 13. stoljeća, posebno su cijenjene one porijeklom sa talijanskog otoka Murana.

Dijamanti

Prvi su rudnici dijamanta bili u Indiji (oko 800 godine prije Krista), dok su danas najznačajniji proizvođači Australija, Bocvana, Rusija i Kanada.

Drugo drago kamenje

Jantar
Ametist
Smaragd
Žad
Kvarc
Rubin
Safir
Tirkiz
Opal
Lapis lazuli
Topaz
Akvamarin
Granat
Ahat

Završna obrada

Postoje brojne tehnike završne obrade namijenjene nakitu od zlata, srebra ili platine. Najuobičajenije su visoki sjaj, matiranje, satiniranje, četkanje i trag čekića. Nakit uglačan do visokog sjaja je najčešći vid završne obrade i metalu daje sjajan, blještav izgled. Satinirani i mat završni sloj smanjuju sjaj i refleksiju svjetlosnih zraka, te se koriste za isticanje dragog kamenja, poput dijamanata. Iščetkani vid završne obrade daje dojam sličan tragu finog brusnog papira. Trag čekića kao završna obrada najčešće se izvodi finim, zaobljeno ispoliranim čekićem i daje površini valovitu strukturu.

Nakit se često i posrebruje, pozlaćuje ili rodinira kako bi se dobila blještava površina određene boje, ova se tehnika koristi i na predmetima od neplemenitih metala, odnosno na jeftinom modnom nakitu.

Povijest

Rano razdoblje

Prvi nakit pojavljuje se kod stanovnika današnje Afrike. Radi se o nanizanim probušenim školjkama, a nalaz je star oko 75 000 godina (špilja Blombos). U Keniji na nalazištu Enkapune Ya Muto također nalazimo probušene perle od stijenki jaja, starost nalaza procjenjuje se na 40 000 godina.

Izvan Afrike, kod kromanjonaca nailazimo na grubi nakit izrađen od nanizanih kostiju, zubi, raznih bobica, te kamenja. U nekim slučajevima nailazimo i na komade školjaka i sedefa. U južnoj Rusiji nađene su ogrlice od mamutovih kljova. Kod Venere iz Hohle Felsa nailazimo na perforacije na vrhu figure, što upućuje da je najvjerojatnije služila kao privjesak.

Egipat

Počeci proizvodnje nakita u drevnom Egiptu datiraju od prije 3000 - 5000 godina. Egipćani su kao materijal za izradu nakita preferirali zlato, prije svega zbog njegove skupocijenosti, rijetkosti i podatnosti pri obradi. U predinastičkom razdoblju nakit je vrlo brzo prihvaćen kao simbol religiozne moći i snage. Imućniji su ga nosili kako u životu tako i u smrti, jer je nakit bio jedan od uobičajenih grobnih darova. Zanimljivo je da su kao element boje u svojim radovima radije koristili staklo nego drago kamenje, pa su za oponašanje svakog važnijeg dragog kamena imali i specifičnu vrstu stakla koja ga je imitirala.

Mezopotamija

Prije približno 4 000 godina, izrada je nakita bila značajan obrt u gradovima Sumeru i Akkadu. Najznačajniji su nalazi oni iz kraljevskog groblja u Uru, gdje su istražene stotine grobova iz razdoblja 2900 - 2300 godine prije nove ere. Grobnice poput Puabijeve u sebi su sadržavale veći broj predmeta od zlata, srebra, poludragog kamenja, poput kruna od lapis lazulija, ukrašenih zlatnim figurama, ogrlica i ukrašenih igala. U Asiriji su i muškarci i žene nosili velike količine nakita, uključujuću amulete, zglobne narukvice, teške ogrlice, i valjkaste pečate. Mezopotamski nakit je često izrađen od tankih metalnih listova kombiniranih sa velikim brojem živo obojenog kamenja (uglavnom ahat, lapis lazuli, karneol, jaspis). Omiljeni oblici uključuju listiće, spirale, konuse i grozdove. Izrađivao se nakit i za osobe ali i za ukrašavanja idola; koristili su razne profinjene tehnike obrade, poput ćelijasto uglavljenog kamenja, fine granulacije i filigrana. Otkriveni su i brojni dokumenti koji nam govore o trgovini i izradi nakita nađenog na arheološkim nalazištima Mezopotamije. Početi izrade antičkog lančića datiraju iz doba Sumerana.

Grčka

Grci su zlato i drago kamenje počeli koristiti oko 1600 godina prije nove ere, iako su perle u obliku školjaka i životinja uvelike izrađivane i znatno ranije. Oko 300 godina prije Krista, Grci su već bili majstori u izrađivanju obojenog nakita, te su koristili ametiste, biserje i smaragde. U to se vrijeme javljaju i prve kameje, izrađene od indijskog sardoniksa i ahata. Kod Grka je nakit bio jednostavniji i po oblikovanju i po tehnici izrade. Međutim, oblici su s vremenom postajali sve složeniji, te se počeo koristiti sve veći broj raznih materijala.

Etrurija

Etrurski je nakit nepobitno jedan od najkvalitetnijih u antici, uz napomenu da se njihov rad u tehnici granulacije svakako može smatrati vrhuncem tog razdoblja (između 1100 i 500 prije Krista). Najčešći oblik etrurskog nakita su fibule, ogrlice, te naušnice, u pravilu od zlata bogato urešenog granulacijom. U njihovom je nakitu vidljiv grčki te orijentalni utjecaj.

Rim

Iako je nakit i prije bio izrazito raznolik, posebno u područjima nastanjenim barbarima poput Kelta, u trenutku kada Rim pokori cijelu Europu, postupne su promjene utjecale na osobenost rimskog oblikovanja. Najtipičniji predmet ranorimskog razdoblja je broš, koji je obično korišten za kopčanje odjeće. Zbog svog bogatstva rimljani su koristili širok raspon materijala. Uvelike su koristili zlato, no nailazimo i na predmete od bronce ili kosti, te staklenih perli i biserja. Već prije 2000 godina uvozili su safire sa Šri Lanke, dijamante iz Indije, te smaragde i jantar. U Engleskoj se u rimsko doba počinje koristiti i fosilizirano drvo (jet), koje se koristilo za rezbareni nakit. Na tlu današnje Italije zlato se koristilo za izradu kopči, ogrlica, naušnica i narukvica. Radilo se i velike privjeske koji su se mogli puniti miomirisima. Kao i kod grka, često je funkcija nakita bila i tjeranje uroka. Dok su žene nosile obilje najrazličitijeg nakita, muškarci su nosili skoro isključivo prstenje. Neki su nosili samo jedan, a neki i po jedan na svakom prstu, no bilo je i onih koji nakit nisu nosili. I muškarci i žene često su nosili ugravirane geme u sklopu prstena, te su iste koristili za pečaćenje dokumenata, ova se praksa zadržala sve do srednjeg vijeka, ponajprije kod kraljeva i plemića. Utjecaj rimskog oblikovanja nastavio se i nakon pada Rimskog Carstva.

Srednji vijek

U postrimskoj Europi razvoju oblikovanja nakita znatno su doprinijeli Kelti i Merovinzi, kvalitetom je njihov nakit bio jednak ili čak i bolji od Bizantskog. Kopče za odjeću, amuleti te pečatnjaci su najbolje znani primjeri nakita iz tog doba. Torkves je bio uobičajen u cijeloj Europi, te je nošen kao simbol statusa i moći.

Renesansa i manirizam

Renesansa je, uz onovremena geografska otkrića i razvoj tgovine, imala značajan utjecaj na razvoj europskog nakita.

Barok i rokoko

U drugoj polovici 17. stoljeća, Francuska je zbog slabljenja španjolske moći postala najvažniji ekonomski i kulturni centar. Sve luksuzne industrije su cvale u Francuskoj Luja XIV. francuska svila iz Lyona i odjevna moda su se izvozile, a s time i stilovi izrade nakita. Također je važan i period kada su žene imale rastuću ulogu u društvu. Njihove haljine, teško nabrane, zamijenjene su laganom svilom u različitim pastelnim nijansama boja. Sjajne i svijetle boje zahtijevale su smanjenje boja nakita. Dinamiku u barokno odijevanje unose ogrtači, različiti modni dodaci, gumbi, volani, čipka, obrubljeni ovratnici, kod muškaraca duga, kovrčava kosa raspoređena u pramenove od kojih je jedan pramen često spleten u pletenicu svezanu crvenom satenskom vrpcom koji daje dojam asimetrije i dinamike. Promjene u odijevanju dolaze brže, a muškarac postaje taj koji prenosi i prihvaća promjene a žena ga prati. U ženskoj odjeći krutost popušta ali nema prenaglašene dinamike. Tri osnovna sloja ženske odjeće su donja košulja, odnosno suknja, gornja suknja, te gornja haljina koja je u pravilu od crnog satena, sprijeda otvorena i pričvršćena na korzet. Kod muškaraca je krutost popustila i na obliku hlača koje se izrađuju od tanke vunene tkanine, produžuju se, široke su, skupljene u struku, a na rubovima su pričvršćene podvezicom. Portreti iz tog perioda ilustriraju strast za biserima, nanizani u ogrlicu ili nošenih kao biserne kapljice obješene na ušima, ili kao broševi nošeni na prsima, rukavima ili na kosi. Biseri su bili vrlo vrijedni, i dok su biseri često razmetljivo pokazivani, vjerojatnije je da je većina njih bila lažna; poznato je da se lažni biseri proizvode od 1400. godine. Dijamanti su bili omiljeni. Također i izrada umjetnog dragog kamenja je poznata odavno, a u 17.st. je dodatno usavršena. Staklena masa kao imitacija dragulja pravljena je od teške staklene smjese koja je sadržavala potašu i bijeli oksid grafita. Francuski draguljari izradu istog doveli su do savršenstva, tako da je nakit od staklene mase u drugoj polovici 18. stoljeća postao izrazito cijenjen. Francuski stil pocakljenih umetnutih dijamanata i ukrašavanje nakita su jednako podvrgnuti francuskom stilu boja: neprozirna bijela caklina obrubljena crnom, i blijeda roza ili tirkizna caklina, u svrhu isticanja nakita. Proučavanje botanike pridonijelo je pojavi prirodnih i cvjetnih motiva u ukrašavanju nakita. Nakit je težio biti manje figuralan, a više dekorativan s čvorovima i skupinama dragog kamenja. Ipak, Tridesetogodišnji rat koji je kao i druge pošasti poharao Europu od 1618. - 1648. rezultirao je novim oblikom nakita, memento mori („sjeti se da si smrtan“). Onaj tko je nosio nakit je podsjećan na vlastitu prolaznost i smrtnost, a lubanje i kosturi su karakterizirali sve vrste nakita, koji se održao kao korotni nakit 18. i 19. stoljeća s pogrebnim ornamentima kao motivom.

U vrijeme baroka dolazi do uspona nakita izrađenog od uglavljenog dragog kamenja.

Romantizam i secesija

Nakon 1890. počinje uspon secesijskog nakita (ovaj se stil u Francuskoj naziva Art Noveau, u Njemačkoj Jugendstil, dok ga se u Engleskoj izjednačava sa Arts and Crafts pokretom). Dominanta u nakitu tog doba je korištenje ženskog lika i florealnih motiva kao inspiracije, te ponovnog davanja naglaska boji, opet se počinju koristiti brojne dotada pomalo zapostavljene tehnike emajliranja. Sve se ovo još najčešće dopunjavalo i decentnim korištenjem najrazličitijeg dragog i poludragog kamenja. Najznačajnije autorske osobnosti su u tom razdoblju Rene Lalique, Georges Fouquet, Henri Vever i Josef Hofmann.

Vaneuropske kulture

Indija

Indija je nesporno zemlja s najdužom kontinuiranom tradicijom izrade nakita, više od 5000 godina,po nekima do 8000 godina! Ujedno je to prva zemlja u kojoj su se dobivali dijamanti, već od 296. prije Krista.

Sjeverna, srednja i južna Amerika

Afrika

Tržište nakita

Izvori

Dodatna literatura

Anderson Black.J. A History of jewels, London 1974.
Schadt, Hermann. Goldschmiedekunst - 5000 jahre Scmuck und Geraet, Stuttgart 1996.
7000 Years of Jewellery, Various Authors, edited by Hugh Tait, British Museum Press, London, 1986. ISBN 9780714150321
Ancient Jewellery: Interpreting the Past, Ogden, Jack, British Museum Press, London, 1992. ISBN 071412060x nevaljani ISBN
Jewelry, from Antiquity to the Present, Phillips, Clare, Thames & Hudson, London, 1996. ISBN 9780500202876

Vanjske poveznice

@@ Redak 85: / Redak 85: @@
 === Egipat ===
-[[File:Ram-headed falcon amulet-E 80-IMG 2503-with reflection-gradient.jpg|thumb|Amulet (1254. prije Krista) od zlata, lapis lazulija, tirkiza i karneola, šir. 14 cm .]]
+[[Datoteka:Ram-headed falcon amulet-E 80-IMG 2503-with reflection-gradient.jpg|thumb|Amulet (1254. prije Krista) od zlata, lapis lazulija, tirkiza i karneola, šir. 14 cm .]]
 Počeci proizvodnje nakita u drevnom [[Egipat|Egiptu]] datiraju od prije 3000 - 5000 godina. Egipćani su kao materijal za izradu nakita preferirali [[zlato]], prije svega zbog njegove skupocijenosti, rijetkosti i podatnosti pri obradi. U predinastičkom razdoblju nakit je vrlo brzo prihvaćen kao simbol religiozne moći i snage. Imućniji su ga nosili kako u životu tako i u smrti, jer je nakit bio jedan od uobičajenih grobnih darova. Zanimljivo je da su kao  element boje u svojim radovima radije koristili staklo nego drago kamenje, pa su za  oponašanje svakog važnijeg dragog kamena imali i specifičnu vrstu stakla koja ga je imitirala.
@@ Redak 100: / Redak 100: @@
 === Etrurija ===
-[[File:Ear-stud BM GR1881.5-28.2.jpg|thumb|right|Naušnice, zlato, staklena pasta, etruščanski rad, oko 530. - 480. prije  Krista, British Museum]]
+[[Datoteka:Ear-stud BM GR1881.5-28.2.jpg|thumb|right|Naušnice, zlato, staklena pasta, etruščanski rad, oko 530. - 480. prije  Krista, British Museum]]
 Etrurski je nakit  nepobitno jedan od najkvalitetnijih u antici, uz napomenu da se njihov rad u tehnici granulacije svakako može smatrati vrhuncem tog razdoblja (između 1100 i 500 prije Krista). Najčešći oblik etrurskog nakita su fibule, ogrlice, te naušnice, u pravilu od zlata bogato urešenog granulacijom. U njihovom je nakitu vidljiv grčki te orijentalni utjecaj.