Razlika između inačica stranice »Alija Isaković«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
m (infookvir književnik)
m (bnz)
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Alija Isaković'''-->{{Infookvir književnik  
{{Infookvir književnik  
| Ime            = Alija Isaković
| Ime            = Alija Isaković
| boja          = #B0C4DE
| boja          = #B0C4DE

Trenutačna izmjena od 19:38, 29. travnja 2022.

Alija Isaković
220px
Rođenje 1932.
Bitunja kod Stoca
Smrt 1997.
Sarajevo
Nacionalnost Bošnjak
Književne vrste roman, pripovijetka, drama
Portal o životopisima

Alija Isaković (Bitunja pokraj Stoca, 1932.Sarajevo, 1997.), bosanskohercegovački književnik, romansijer, pripovjedač, radio-dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist, lekiskograf i povjesničar jezika i književnosti. Utemeljitelj je moderne bosanske jezičke kulture, te jedan je od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca uopće.[1]

Životopis

Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet - Jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik, u Sarajevu. Bio je geološki tehničar, prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa „Život“, urednik edicije Kulturno nasljeđe BiH u sarajevskoj "Svjetlosti". Pisao je pripovijetke, romane, drame, putopise, eseje, studije, filmske i tv- scenarije. Priredio je niz antologija, zbornika radova, bibliografija. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo.

Priredio je više djela muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju muslimanske književnosti „Biserje“ 1972., prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca "Hodoljublje" 1973, zbornik radova "Hasanaginica, 1774-1974", anegdote Nasrudina-hodže 1984, te sa Hadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa "Behar" 1900-1911., te knjigu "O 'nacionaliziranju' Muslimana" 1990. godine, pri čemu je utro puteve buđenju i osvješćivanju nacionalnoga bića Bošnjaka.

Alija Isaković snažno se zalagao za afirmaciju bosanskog jezika.[2] Kao leksikograf, Isaković je nezaobilazan u oblikovanju bosanskoga jezika. Objavljeni su njegovi rječnici "Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku" iz 1993. i "Rječnik bosanskoga jezika" iz 1995.

Umro je u Sarajevu 1997. godine. Bošnjačka zajednica kulture Preporod dodjeljuje nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst.

Djela

  • Sunce o desno rame(1963)[3]
  • Semafor (1966)
  • Avdo Karabegović Hasanbegov: Izabrane pjesme (1967)
  • Prednost imaju koji ulaze (1971)
  • Građa za bibliografiju Muslimanske književnosti 1883-1971 (1972)
  • Biserje (1972)
  • Hodoljublje (1973)
  • Građa za bibliografiju bosansko-hercegovačkog (1842-1970) (1973)
  • Edhem Mulabdić: Izabrana djela (1974)
  • Hasanaginica, 1774-1974 (1975)
  • Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974 (1975)
  • Taj čovjek (1975)
  • Osman - Aziz (Osman Nuri Hadžić i Ivan Miličević): Izabrana djela (1980)
  • Krajnosti (1981)
  • Hasanaginica (1982)
  • Pobuna materije (1985)
  • Nasrudin Hodža (1986)
  • Jednom (1987)
  • Neminovnosti (1987)
  • Ahmed Muradbegović: Izabrana djela (1987)
  • Lijeve priče (1990)
  • O »nacionaliziranju« muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana (1990)
  • Biserje. Izbor iz muslimanske književnosti. Drugo, prošireno, izdanje (1993)
  • Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku[4] (1993)
  • Rječnik bosankog jezika (Sarajevo, 1995)

Citati

„Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu...[5]
(Alija Isaković na na Bošnjačkom saboru 27. rujna 1993. godine.)
Bosanski jezik postoji u narodu i u literaturi koliko hrvatski i srpski srpski jezik. Ako je to manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke a ne lingvističke naravi. S obzirom da je na ovim balkanskim prostorima politika mjera stvari, u svim oblicima fizičkog i duhovnog života, to je neimenovanje i (ne) priznavanje bosanskog jezika bilo u korelaciji s političkim (ne) imenovanjem bosanske nacije, posebno bosanskih muslimana.[6]
(Alija Isaković, 1991. godine.)
Bosanski jezik prema književnom hrvatskom i srpskom jeziku, ima najmanje razlika između narodnog i književnog jezika, između dijalekatskog i književnog i ima – za južnoslovenske prilike – izvanredan kontinuitet, jezičku ustaljenost i homogenost na cijelom prostoru, bez diskontinuiteta koji su imali srpski i hrvatski književni jezik do početka Vukovih i Gajevih reforma sredinom prošlog vijeka. To što u okviru bosanskog jezika nije bilo jezičkih i pravopisnih reformi i nije teško razumjeti. Pisali su bosančicom i arebicom, uglavnom, kako su i govorili. Piši kao što govoriš nije ničija deviza, to je inicijalni poriv pismenog čovjeka.[7]
(Alija Isaković, 1991. godine.)


Izvori

Vanjske poveznice

{