Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Mirko Deanović: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Bot: Automatski unos stranica
 
m bnz
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Mirko Deanović'''-->'''Mirko Deanović''' ([[Dubrovnik]], [[13. svibnja]] [[1890.]] – [[Zagreb]], [[16. lipnja]] [[1984.]]) hrvatski [[talijanistika|talijanist]] i [[romanistika|romanist]], [[leksikograf]], [[povijest književnosti|povjesničar književnosti]], redovni profesor romanske [[filologija|filologije]] Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i utemeljitelj katedre za talijanski jezik i književnost na tom fakultetu.<ref name="lzmk">[http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=665 Istarska enciklopedija] H. Buršić i Đ. Križman-Zorić: Deanović, Mirko, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.</ref>
Mirko Deanović''' ([[Dubrovnik]], [[13. svibnja]] [[1890.]] – [[Zagreb]], [[16. lipnja]] [[1984.]]) hrvatski [[talijanistika|talijanist]] i [[romanistika|romanist]], [[leksikograf]], [[povijest književnosti|povjesničar književnosti]], redovni profesor romanske [[filologija|filologije]] Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i utemeljitelj katedre za talijanski jezik i književnost na tom fakultetu.<ref name="lzmk">[http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=665 Istarska enciklopedija] H. Buršić i Đ. Križman-Zorić: Deanović, Mirko, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.</ref>


== Život ==
== Život ==

Posljednja izmjena od 19. ožujak 2022. u 08:07

Mirko Deanović (Dubrovnik, 13. svibnja 1890.Zagreb, 16. lipnja 1984.) hrvatski talijanist i romanist, leksikograf, povjesničar književnosti, redovni profesor romanske filologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i utemeljitelj katedre za talijanski jezik i književnost na tom fakultetu.[1]

Život

Osnovnu školu (1896.–1900.) i klasičnu gimnaziju (1900.–1908.) završio je u Dubrovniku. U Beču je studirao romansku i slavensku filologiju (1908.–1911.), talijanski jezik u Firenci (1911.–1912.), pa diplomirao u Beču 1913., gde je i doktorirao tezom Die Übersetzungen des Anton Gleđević. Bio je suplent na realci u Splitu (1913.–1915.), s koje je otpušten zbog aktivnosti u duhu jugoslavenstva. U I. svjetskom ratu bio je vojnik sve četiri godine. Od 1919. radi kao profesor realne gimnazije u Splitu. Bio je lektorom talijanskog jezika u Romanskom seminaru od 1927., docentom je postao 1930. na prijedlog Petra Skoka, izvanrednim profesorm 1934., a redovnim profesorm romanske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940. Osniva 1930. Talijanski seminar na Filozofskom fakultetu i njim rukovodi do odlaska u mirovinu 1961. A Dekanom Filozofskog fakulteta u Zagrebu je bio u razdoblju od 1954.–1955., potom i prodekanom.

Zbog masonstva je bio zatvoren u Staroj Gradišci god. 1941–42. Poslije je pripremio Cadastre National de l’Istrie u suradnji s P. Skokom i F. Ramovšem. Tim je radom dokumentirano etničko, jezično i povijesno stanje u Istri. Cadastre je poslužio za potrebe određivanja zapadnih granica Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata.[1]

Od 1960. godine redovni član HAZU te drugih akademija (firentinske, rimske, venecijanske). Nagrađen je većim brojem inozemnih i domaćih nagrada za svoj znanstveni rad.[1]

Djelovanje

Često je radi znanstvenih razloga putovao u Italiju i Francusku, a istraživao je i u Dubrovniku. Radio je i na literarnom i na jezikoslovnom području. Izučavao je odnose između francuske, talijanske i hrvatske književnosti, posebno se bavio kulturnom i književnom prošlošću Dubrovnika, romanskim elementima u hrvatskom jeziku i istroromanskim (istriotskim)jjezikom.[2] Objavljivao je na talijanskom, francuskom i njemačkom, nastupio na mnogim međunarodnim kongresima. Pokrenuo je i uređivao Bulletin de l’Atlas linguistique méditerranéen (Mediteranski jezični atlas).[3] Bio je član Hrvatskog filološkog društva, Société de Linguistique de Paris, Société de Linguistique romane i član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti od 1958. Izradio je tri rječnika: talijansko–hrvatski s Josipom Jernejem, hrvatsko–talijanski rječnik, a s J. Dayreom i R. Maixnerom hrvatsko–francuski rječnik.[4] S Pavlom Tekavčićem pripremio građu za etimološki rječnik istriotskog jezika, koja je ostala do danas u rukopisu, neobjavljena.[5] Otkrio je jedno dotad nezapaženo i neizdano Voltaireovo djelo.[6]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 Istarska enciklopedija H. Buršić i Đ. Križman-Zorić: Deanović, Mirko, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.
  2. Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., str. 236
  3. Hrvatski obiteljski leksikon Mirko Deanović, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.
  4. Nacionalna i sveučilišna knjižnica Pretraga po autoru: Deanović, Mirko Pristupljeno 22. veljače 2012.
  5. Istarska enciklopedija H. Buršić i Đ. Križman-Zorić: Deanović, Mirko, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.
  6. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 39/1 (77)(2013)53-241 Ivica Martinović: Recepcija Boškovićeve teorije sila u Parizu