Josip Jernej (Gorica, 7. srpnja 1909. - Zagreb, 20. ožujka 2005.) bio je hrvatski romanist, talijanist i leksikograf.
Životopis
Odrastao je u četverojezičnom okruženju (talijanski, slovenski, hrvatski i njemački). Završio je talijansku gimnaziju u Gorici 1929. . Pravo je studirao u Padovi 1929.–31., zatim u Zagrebu. Početkom 1938. upisao je studij talijanskoga i francuskoga pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nastavio je studirati u Firenci u C. Battistija i B. Migliorinija, te diplomirao 1941. pri zagrebačkom fakultetu, gdje je i doktorirao 1952. tezom Povijest talijanskih gramatika na hrvatskom i srpskom jeziku. Habilitirao se 1956. tezom o talijanskim elementima u hrvatskom jeziku. Nastavničku djelatnost započeo 1942. kao asistent pri talijanskoj katedri Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, potom je od 1950. predavač, 1956. docent, 1962. izvanredni i od 1969. redoviti profesor te voditelj katedre do umirovljenja 1979.
Glavno su područje Jernejeva rada glotodidaktička pomagala u studiju talijanskoga jezika (gramatika, rječnici, audiovizualna izd.). Od 1938. surađuje s M. Deanovićem na području leksikografije, prvo u izradbi talijansko-hrvatskoga, zatim hrvatsko-talijanskoga rječnika, tako da je profesor Jernej od početka profesionalnog djelovanja pa do kraja života bio prije svega plodonosan leksikograf, jedan od najvećih u novijoj hrvatskoj leksikografija. Ostavio je značajan pečat i na polju gramatike. Generacije mladih u Hrvatskoj i diljem tadašnje države svoje znanje talijanskog jezika stekle su zahvaljujući gramatikama profesora Jerneja. Napisao je Tumač talijanskoj gramatici P. Mixa (1940.), sastavio Fonetica dell’italiano moderno con riferimento alla pronunzia e alla grafia del croato o serbo (1948.), izradio nekoliko inačica Talijanske gramatike (za škole, početnike, konverzacijska gramatika, a s profesorom M. Regulom iz Graza napisao psihološki i povijesno utemeljenu opisnu gramatiku talijanskoga jezika Grammatica italiana descrittiva su basi storiche e psicologiche (1965). Ova gramatika uvodi važne teoretske inovacije (pojam taksema s decimalnom klasifikacijom, pojam objektoida i tzv. slobodnoga predikativa) i u mnogočem se približava današnjoj pragmalingvistici te postaje standardnim sveučilišnim udžbenikom talijanskoga jezika u mnogim zemljema, kao i u Italiji i Njemačkoj.[1]
Djela
 |
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
Popis djela:[2]
Tumač talijanskoj gramatici P. Mixa. Zagreb 1940.
Džepni talijansko-hrvatski rječnik. Zagreb 1944.
Dodatak I. izd. Talijansko-hrvatskog rječnika. Zagreb 1945.
Fonetica dell’italiano moderno con riferimento alla pronunzia e alla grafia del croato o serbo. Zagreb 1948.
Rječnik talijanskog i hrvatskog jezika. Zagreb 1948.
Talijanska gramatika s vježbama, 1. Zagreb 1950.
Grammatica italiana per le classi inferiori della scuola ottennale popolare e il ginnasio inferiore. Zagreb 1953.
Talijanska gramatika s vježbama, 2. Zagreb 1954.
Hrvatskosrpsko-talijanski rječnik (suautor M. Deanović). Zagreb 1956.
Talijansko-hrvatskosrpski rječnik (suautor M. Deanović). Zagreb 1960.
Grammatica italiana descrittiva su basi storiche e psicologiche (suautor M. Regula). Bern—München 1965.
Sintassi della proposizione. Zagreb 1965.
Talijanska gramatika za svakoga (Priručnik za srednje škole). Zagreb 1969.
Talijansko-hrvatski (ili srpski) i hrvatsko (ili srpsko)-talijanski džepni rječnik. Zagreb 1973.
Konverzaciona (konverzacijska) talijanska gramatika, 1–2 (za početnike i naprednije). Zagreb 1976.
Talijanski jezik. Udžbenik za niži, srednji i viši stupanj. Dopuna talijanskim gramatikama. Zagreb 1978
Talijanski jezik. Priručnik za viši stupanj. Zagreb 1999.