Razlika između inačica stranice »José Benito Monterroso«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite book +{{Citiranje knjige)) |
||
| Redak 36: | Redak 36: | ||
== Izvori == | == Izvori == | ||
{{izvori}} | {{izvori}} | ||
* {{ | * {{Citiranje knjige|url=http://issuu.com/centrofranciscano/docs/jos__benito_monterroso?mode=window&backgroundColor=%23222222|title=Un ciudadano ilustre y su inicuo destierro|author=Mario Cayota|accessdate=14. travnja 2013.|year=2010.|place=Montevideo|publisher=CEFRADOHIS|pages=86|series=Cuadernos Franciscanos del Sur, Nº 8}} {{es icon}} | ||
{{GLAVNIRASPORED:Benito Monterroso, José}} | {{GLAVNIRASPORED:Benito Monterroso, José}} | ||
Trenutačna izmjena od 04:31, 17. studenoga 2021.
| José Benito Monterroso | |
|---|---|
 Artigas diktira Monterossu, u franjevačkoj odjeći, tekst pisma koja šalje urugvajskim vojnim zapovjednicima i narodu.
| |
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 1780. |
| Mjesto rođenja | Montevideo |
| Datum smrti | 10. ožujka 1838. |
| Mjesto smrti | Montevideo |
| Nacionalnost | Urugvajac |
| Opis vojnoga službovanja | |
José Benito Monterroso (Montevideo, 1780. - Montevideo, 10. ožujka 1838.) bio je katolički svećenik, franjevac, filozof, bogoslov i političar iz Bande Oriental, jedan od najbližih suradnika Joséa Gervasia Artigasa i borac za urugvajsku neovisnost.[1]
Životopis
Rođen je u šesteročlanoj obitelji talijanskih useljenika kao najstariji sin i najstarije dijete. Njegova mlađa sestra Ana kasnije se udala za utjecajnog generala Lavalleju. Osnovno obrazovanje stekao je u Montevideu, a studirao je zajedno s franjevcima. Za svećenika je zaređen u Buenos Airesu, 30. srpnja 1799. godine.[1] 1803. postao je stalni profesor na Sveučilištu u Córdobi, gdje je predavao na katedri filozofije. Četiri godine kasnije (1807.) preuzeo je i katedru bogoslovije.[1] Početkom 1811. polaže privremene redovničke zavjete i postaje franjevac. Bio je teološki savjetnik Franjevačke provincije u Montevideu.
1814. odlazi iz samostana i pridružuje se urugvajskim domoljubnim oslobodilačkim snagama. Braća iz Buenos Airesa su mu više puta pisala da se vrati u samostan. Zbog svog političkog i vojnog angažmana stekao je povjerenje kod Artigasa te je postao njegov ispovjednik i osobni savjetnik.[1] 1818. napušta redovničko zvanje i posvećuje se bogoslovnom radu. Napisao je nekoliko radova na temu kristologije, ali oni nisu ostali sačuvani.[1] Nekoliko puta je bio zarobljen od strane Britanaca i Portugalaca. Zadnji sastanak s Artigasom imao je prije njegova odlaska u Paragvaj poečtkom 1820-ih godina. U vrijeme 1930-ih, kada je Urugvaj je potresala politička kriza, zbog koje odlazi u Čile. Tamo se posvetio proučavanju rudarstva te je služio u nekoliko župa.[1] Pred Rimskom kurijom je uspio dokazati nevinost, jer je bio optužen za otpadništvo i ugnjetavanje, te je jedno vrijeme bio svećenik u Marseilleu. [1]
Kasnije je živio i u Gibraltaru, iz kojega je brodom otišao u Rio de Janeiro. [1] U prosincu 1836. se vraća u Montevideo, gdje ostvaruje dobre odnose s Manuelom Oribeom. Pred kraj života je uspio dokazati crkvenim vlastima da nije nikad prekršio svećeničke zavjete. Umro je u Montevideu 10. ožujka 1838. godine.[1]
Izvori
- Mario Cayota (2010.). Un ciudadano ilustre y su inicuo destierro. Cuadernos Franciscanos del Sur, Nº 8. Montevideo: CEFRADOHIS. str. 86. http://issuu.com/centrofranciscano/docs/jos__benito_monterroso?mode=window&backgroundColor=%23222222 Pristupljeno 14. travnja 2013. (šp.)