Petar Rončević

Petar Rončević (Imotski, 31. kolovoza 1911. — Split, 12. travnja 1968.), hrvatski vojno-obavještajni, politički i športski dužnosnik.

Životopis

Rodio se je u Imotskom. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata istaknuti član partizanske obavještajne službe u Šibeniku.

Nogometni je savez Hrvatske 13. siječnja 1952. g. donio odluku o ukidanju oblasnih nogometnih odbora i osnivanju nogometnih podsaveza u Hrvatskoj. Nakon opsežnih priprema, 24. veljače, održana je osnivačka skupština Splitskog nogometnog podsaveza. Izabran je i Izvršni odbor od 11 članova, a Rončević je izabran za prvog predsjednika Podsaveza. Predsjednik tijela koje je bilo predšasnik Podsaveza, Oblasnog odbora Nogometnog saveza Hrvatske za Dalmaciju, bio je Rončevićev obavještajni suborac iz Šibenika Josip Košta (Zadar, 21. ožujka 1911. — Ljubljana, 22. rujna 1981.), poslije predsjednik Hajduka u mandatu iza Rončevića (4. kolovoza 1964. — 29. siječnja 1966.).

1958. je obnašao dužnost predsjednika NO šibenske općine.

Dužnost predsjednika Hajduka iz Splita obnašao je od 10. srpnja 1962. do 4. kolovoza 1964., u teškim godinama za Hajduk, kad se je klub borio za opstati u najvišem razredu nogometnog natjecanja. U isto je vrijeme bio direktorom Slobodne Dalmacije. U očajnoj situaciji u kojoj se je našao klub, u dramatičnoj završnici prvenstva 1962./63., u klubu su poduzeli očajničke mjere. Rončević i njegov prvi suradnik Dušan Stipanović Guzina (ondašnji šef UDB-e za Dalmaciju) posjetili su svog ratnog suborca generala Ivana Šibla, ondašnjeg predsjednika Dinama iz Zagreba, protiv kojeg je Hajduk imao odigrati odlučujuću utakmicu. Zaiskali su da im se pusti bodove za opstanak, a jer Dinamu bodovi nisu bili bitni. Šibl ih je odbio, na što su Rončević i Stipanović suigračima prenijeli da se moraju sami izboriti za pobjedu koja im je jamčila opstanak.

Iako je poslije bilo optužujućih glasina da je Dinamo pustio Hajduku, činjenice su kazale drugačije. Hajduk je poveo golom Ivice Hlevnjaka. Dinamovi igrači ni najmanje nisu namjeravali pustiti Hajduku. Vratar Luka Poklepović čudesno je branio, a do kraja života na prsima nosio ožiljke od čepova kopački Vlatka Markovića iz te utakmice. Marković, inače obrambeni igrač branič je pred kraj utakmice jurnio je u napad. Kad je na pitanje Hajdukova korektora Stjepana Ilića da šta traži ispred Hajdukove branke, odgovorio da mu je došao dati gol, Ilić ga je udario šakom u lice. Izbila je gužva nakon koje je sudac isključio obojicu.

Predsjednik Rončević i dopredsjednik Stipanović Guzina su bili dio vodstva puta na odlučujuću utakmicu 2. lipnja 1963. u Maksimiru. Napeta utakmica i višegodišnja borba za opstanak uzela je danak na vodećem Hajdukovom osoblju. I Rončević i Stipanović Guzina su doživjeli srčani udar, od kojeg je Gusina umro još u svlačionici. Izvori se ne slažu u osobi, ali se slažu da je od ta dvojca jedan stigao potrčati k igračima na teren za proslaviti, no odjesnom se srušio. Pogodio ga je infarkt te su ga otpravili u bolnicu dok je drugi bio u svlačionici. Po jednim izvorima član uprave koji je bio u svlačionici je umro ležeći, drugima da je umro sjedeći na stoliću, trećima da je bio ispred svlačionice, po četvrtima da je preživio te su igrači svjedočili da su mu davali injekcije. Za onog koji je otrčao na teren jedni izvori tvrde da je se srušio i umro, a drugi da je preživio. Rončević je operiran u zagrebačkoj bolnici ali nikad se nije oporavio. Umro je nedugo zatim u Splitu par dana poslije utakmice.