Antihrvatski sentiment

Anti-hrvatski sentiment ili hrvatofobija je diskriminacija ili predrasuda prema Hrvatima kao etničkoj skupini, koja također uključuje negativne osjećaje prema Hrvatskoj kao zemlji.

Srpski i talijanski nacionalizam u 19. stoljeću

S procesom izgradnje nacije sredinom 19. stoljeća, pojavile su se prve hrvatsko-srpske napetosti. Srpski ministar Ilija Garašanin u svom djelu Načertanije (1844.) tvrdio je da su zemlje koje su naseljavali Bugari, Makedonci, Albanci, Crnogorci, Bošnjaci, Mađari i Hrvati dio Srbije. Garašaninov plan također uključuje metode širenja srpskog utjecaja na tim područjima. Predložio je načine utjecaja na Hrvate, koje je Garašanin smatrao Srbima katoličke vjere. Srpska pravoslavna crkva također je igrala ključnu ulogu u promicanju takvih ideja, a biskup Nikodim Milaš objavio je utjecajno djelo Pravoslavna Dalmacija (1901.) tvrdeći da su hrvatske povijesne zemlje i povijesno-sakralna baština srpske od ranog srednjeg vijeka. Vuk Karadžić i drugi rani slavisti smatrali su sve koji govore štokavskim dijalektom etničkim Srbima. Stoga je književni i standardni hrvatski jezik i baština, temeljeni na štokavskom, trebali biti dio srpskog jezika, a svi štokavski govornici Hrvati smatrani su "katoličkim Srbima". Čakavski jezik smatrali su jedinim izvornim hrvatskim jezikom, ponekad i kajkavskim koji je teoretski povezan sa Slovencima, a ponekad nijednim dijalektom (grupirajući čakavski sa štokavskim kao srpski jezik), smanjujući Hrvate na samo toponim. Hrvatska je tada bila kraljevina u Habsburškoj monarhiji, s Dalmacijom i Istrom kao zasebnim habsburškim krunskim zemljama. Nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, a Srbija stekla neovisnost od Osmanskog Carstva, hrvatsko-srpski odnosi pogoršali su se jer su obje strane imale pretenzije na Bosnu i Hercegovinu. Godine 1902. ponovno je objavljen članak koji je napisao Srbin Nikola Stojanović, a objavljen je u publikaciji Srpske nezavisne stranke iz Zagreba pod naslovom Do istrage vaše ili naše. Članak je negirao postojanje hrvatske nacije i predviđao rezultat "neizbježnog" srpsko-hrvatskog sukoba. Taj sukob mora se voditi do uništenja, bilo našeg ili vašeg. Jedna strana mora podleći. Ta strana će biti Hrvati, zbog svoje manjine, geografskog položaja, miješanja sa Srbima i zato što proces evolucije znači da je srpstvo jednako napretku. Tijekom 19. stoljeća neki talijanski radikalni nacionalisti pokušali su promovirati ideju da hrvatska nacija nema valjan razlog za postojanje: stoga bi slavensko stanovništvo na istočnoj obali Jadranskog mora (Hrvati i Slovenci) trebalo biti talijanizirano, a teritorij uključen u Italiju.

Prva Jugoslavija (1918-1941)

Nova država stvorena je krajem 1918. godine. Kraljevstvo je doživjelo ključnu promjenu 1921. godine na nezadovoljstvo najveće hrvatske političke stranke, Hrvatske seljačke stranke. Novi ustav ukinuo je povijesne/političke entitete, uključujući Hrvatsku i Slavoniju, centralizirajući vlast u glavnom gradu Beogradu. Nikola Pašić vjerovao je da Jugoslavija treba biti što centraliziranija, stvarajući koncept Velike Srbije s koncentriranom moći u rukama Beograda umjesto različitih regionalnih vlada i identiteta. Tijekom sjednice parlamenta 1928. godine, Puniša Račić, zastupnik Srpske radikalne narodne stranke, pucao je na hrvatske zastupnike, usmrtivši Pavla Radića i Đuru Basaričeka te ranivši Ivana Pernara i Ivana Grandića. Stjepan Radić, tadašnji hrvatski politički prvak, bio je ranjen i kasnije je podlegao ranama. Ova višestruka ubojstva izazvala su bijes hrvatskog stanovništva i potaknula nasilne demonstracije, štrajkove i oružane sukobe diljem hrvatskih dijelova zemlje. Kao odgovor na pucnjavu u Narodnoj skupštini, kralj Aleksandar ukinuo je parlamentarni sustav i proglasio kraljevsku diktaturu. Uveo je novi ustav s ciljem uklanjanja svih postojećih nacionalnih identiteta i nametanja "integralnog jugoslavenstva". Također je preimenovao zemlju iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu Jugoslaviju. Političke stranke bile su zabranjene, a kraljevska diktatura postajala je sve oštrija. Godine 1931. kraljevski režim organizirao je atentat na hrvatskog znanstvenika i intelektualca Milana Šufflaya na ulicama Zagreba. Atentat su osudili svjetski poznati intelektualci poput Alberta Einsteina i Heinricha Manna.

Drugi svjetski rat (1941-1945)

Fašistička talijanizacija, ili prisilna asimilacija talijanske kulture na etničke hrvatske zajednice koje su naseljavale bivše austro-ugarske teritorije Julijske krajine i područja Dalmacije, kao i etnički miješane gradove u samoj Italiji, poput Trsta, već je bila započeta prije Drugog svjetskog rata. Anti-slavenski sentiment, perpetuiran talijanskim fašizmom, doveo je do progona Hrvata, zajedno s etničkim Slovencima, na etničkoj i kulturnoj osnovi. Letak iz razdoblja fašističke talijanizacije zabranjuje pjevanje ili govor na "slavenskom jeziku" na ulicama i javnim mjestima Dignana (danas Vodnjan, Hrvatska). Potpisali su ga Squadristi (crnokošuljaši) i prijetili "uvjerljivim metodama" u provođenju. U rujnu 1920. Mussolini je rekao: "Kada se bavimo takvom rasom kao što su Slaveni - inferiorni i barbarski - ne smijemo slijediti politiku mrkve, već politiku štapa. Ne bismo se trebali bojati novih žrtava. Talijanska granica trebala bi prolaziti preko Brennerskog prolaza, Monte Nevosa i Dinarskih Alpa. Rekao bih da možemo lako žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena za 50.000 Talijana." Ovaj period fašističke talijanizacije uključivao je zabranu hrvatskog jezika u administraciji i sudovima između 1923. i 1925., talijanizaciju hrvatskih imena i prezimena 1926. godine, te raspuštanje hrvatskih društava, financijskih zadruga i banaka. Stotine hrvatskih škola zatvorene su od strane države. Dana 13. srpnja 1920. talijanski fašisti napali su Hrvatski narodni dom u Puli, uništivši imovinu raznih hrvatskih društava i spalivši oko 7.000 knjiga napisanih na hrvatskom jeziku. Incident je bio jedno od prvih fašističkih spaljivanja knjiga u Europi. Između veljače i travnja 1921. Hrvati u Istri postali su žrtve talijanskog fašističkog terora tijekom razdoblja fašističkog i antifašističkog nasilja u Italiji. Kao odgovor na Proštinsku bunu, koju su vodili hrvatski antifašisti i lokalni seljaci, stotine talijanske milicije Squadristi, crnokošuljaša, kao i članovi lokalne vojske i policije, napali su hrvatska sela Proština, Krnica, Marčana i Šegotići, kako bi zastrašili hrvatsko stanovništvo.