Prisilna hospitalizacija

Prisilna hospitalizacija je medicinski i zakonski čin u liječenju osoba.

Uvjeti i razlozi

Tri su prisile: prisilni smještaj (forced detention), prisilno zadržavanje (forced admission) i prisilno liječenje. Pod time se obično misli na liječenje osoba osoba kojima je psihijatrijska skrb nužno potrebna radi uspješne buduće reintegracije u zajednicu. Sprovodi ju se zato što narav pacijentove psihičke bolesti ih često nekritičnima prema svojem duševnom zdravlju. Društvo je dužno zaštititi osobe koje zbog svoje psihičke bolesti nisu sposobne donositi odluke u svojem najboljem interesu. Prisilna je jer pacijent može ne pristati na liječenje, pa se sprovodi prisilno zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi.

Zato je potreban sudski postupak. Najčešći sudski procesuirani pacijenti iz ove skupine su iz skupine psihotičnih poremećaja, pod radnom dijagnozom iz skupine shizofrenije, poremećaja sličnih shizofreniji i sumanutih stanja, ali bez dovoljne razine statističke značajnosti, a drugi su iz skupine mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja nastalih upotrebom psihoaktivnih tvari, kod kojih je utvrđena statistički značajna povezanost sa otpuštanjem unutar 72 sata od početka prisilnog zadržavanja. Prisilna hospitalizacija uz zaštitu pacijenta ima ulogu zaštite njegove okoline odnosno društva od opasnosti koju mogu prouzročiti takvi bolesnici (agresivno ponašanje i sl.).

Osim kod poremećaja duševnog zdravlja, zakonski su dopuštene mogućnosti oduzimanja slobode radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti ili kod skitnica. Oduzimanje slobode mora se sudski nadzirati i osoba kojoj je uskraćena sloboda ima pravo uložiti žalbu sudu ako se ne radi o poremećaju duševnog zdravlja. Kod nositelja zaraznih bolesti sprovodi se prisilna hospitalizacija ako se neodgovorno ponašaju, tj. ako su nositelji bolesti i svjesni svog zdravstvenog stanja, a usprkos tome se kreću među ljudima i šire bolest. Poznati su primjeri nositelja virusa HIV-a koji su namjerno širili bolest. Prisilna hospitalizacija također se sprovodi da bi se spriječio biološki terorizam. Kod radikaliziranih populacija i u međunarodnom terorizmu, nositelji mogu posegnuti svojim zdravljem kao oružjem za stvaranje podloge za širenje masovne histerije i za širenje bolesti.

Pravna, medicinska i etička pitanja

Pitanje prisilne hospitalizacije je i etičko, pravno i medicinski složen problem o kojem se vode neprestane debate, jer se ne radi samo o prisilnom liječenju, nego i o ograničavanju slobode kretanja osobe. Prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata(ZZPP), pacijent ima pravo odbiti ili prihvatiti terapijski ili dijagnostički postupak, no psihijatrijsko liječenje je ostalo jedno od rijetkih vrsta liječenja koje se može provesti i protiv pacijentove volje. Medicinski je nužno osigurati liječenje osobi koja možda nije ni svjesna svoje bolesti. Pravno, mora se voditi računa o tome da se toj istoj osobi neopravdano ne oduzme sloboda, stoga prisilno liječenje takvog pacijenta može biti etično i legalno samo ako pacijent nije svjestan svoje bolesti te dovodi u opasnost sebe i/ili osobe u svojoj okolini.

Situacija se mora pravno dobro regulirati da bi se izbjegla i spriječila ikakva mogućnost zlouporabe. 20. stoljeće puno je primjera u totalitarističkim društvima u kojima su režimi psihijatrijskim liječenjem služili se kao sredstvom eliminacije političkih neistomišljenika. U SSSR su "psihuške" (psihijatrijski konclogori, mjesta zatvaranja političkih protivnika na psihijatriju), osobito u staljinizmu bile jednim od glavnih sredstava uklanjanja političkih disidenata i protivnika. Kroz psihuške je u SSSR prošlo oko 335.000 političkih nepoćudnika. Iz javnosti su ih uklanjali i stigmatizirali duševnom bolešću, a na liječenju neutralizirali šopanjem snažnim i neprimjerenim lijekovima kojima je ugrožena zatočenikova mogućnost rasuđivanja. Dijagnoze su bile blaga ili latentna shizofrenija. Među rijetkim zemljama koje posežu za takvom praksom danas je NR Kina. Primjena te metode u demokratskim društvima u 20. st. i danas nepotpuno je dokazana, premda moguća. Ostavljen je prostor za zloporabe, jer demokratska društva ne posežu za takvim mjerama i zato što se one službeno ne događaju, teško je posumnjati da je baš konkretni slučaj predmet gdje se dogodila zloporaba. Čestim je predmetom teorija urote.

Literatura

• Repozitorij Medicinskog fakulteta u Zagrebu Nikola Žaja: Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj psihijatrijskih bolesnika (šestomjesečno praćenje u Klinici zapsihijatriju Vrapče), Zagreb, 2014.