Razlika između inačica stranice »McDonnell Douglas DC-10«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +))
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiraj web))
Redak 20: Redak 20:
'''Douglas DC-10''' je [[Amerika|američki]] širokotrupni linijski [[zrakoplov]] srednjeg do velikog doleta. Pokreću ga tri [[Mlazni motor|motora]] od kojih su dva ovješena ispod [[Krilo zrakoplova|krila]] dok se treći nalazi u donjem dijelu [[Repne površine zrakoplova#Vertikalni stabilizator|vertikalnog stabilizatora]]. [[Avion]] je bio nasljednik [[Douglas DC-8|DC-8]] za linije većeg doleta a za tržište se je borio zajedno s [[Airbus A300|A-300]], [[Boeing 747|B-747]] i [[Lockheed L-1011 Tristar|Lockheedom L-1011 Tristar]].
'''Douglas DC-10''' je [[Amerika|američki]] širokotrupni linijski [[zrakoplov]] srednjeg do velikog doleta. Pokreću ga tri [[Mlazni motor|motora]] od kojih su dva ovješena ispod [[Krilo zrakoplova|krila]] dok se treći nalazi u donjem dijelu [[Repne površine zrakoplova#Vertikalni stabilizator|vertikalnog stabilizatora]]. [[Avion]] je bio nasljednik [[Douglas DC-8|DC-8]] za linije većeg doleta a za tržište se je borio zajedno s [[Airbus A300|A-300]], [[Boeing 747|B-747]] i [[Lockheed L-1011 Tristar|Lockheedom L-1011 Tristar]].


Proizvodnja DC-10 završila je u prosincu [[1988.]] s 386 isporučenih zrakoplova kompanijama, dok je još 60 isporučeno [[USAF|ratnom zrakoplovstvu SAD-a]] kao avioni-tankeri (KC-10 Extender)<ref name="mdc history">{{cite web|url=http://www.boeing.com/history/mdc/dc-10.htm | title=McDonnell Douglas DC-10/KC-10 Transport | publisher=[[Boeing]] | accessdate=2006-02-28}}</ref>. Nasljednik DC-10 je [[McDonnell Douglas MD-11]] koji je u redovni promet ušao [[1990.]] godine.
Proizvodnja DC-10 završila je u prosincu [[1988.]] s 386 isporučenih zrakoplova kompanijama, dok je još 60 isporučeno [[USAF|ratnom zrakoplovstvu SAD-a]] kao avioni-tankeri (KC-10 Extender)<ref name="mdc history">{{Citiraj web|url=http://www.boeing.com/history/mdc/dc-10.htm | title=McDonnell Douglas DC-10/KC-10 Transport | publisher=[[Boeing]] | accessdate=2006-02-28}}</ref>. Nasljednik DC-10 je [[McDonnell Douglas MD-11]] koji je u redovni promet ušao [[1990.]] godine.


==Razvoj==
==Razvoj==

Inačica od 00:40, 1. prosinca 2021.

McDonnell Douglas DC-10

Douglas i McDonnell Douglas
DC-3 · DC-6 · DC-8 · DC-9 · DC-10 · MD-80/MD-90 · MD-11

McDonnell Douglas DC-10-30.jpg
Omni Air International DC-10 na Zračnoj luci Zagreb
Opći podaci
Tip Linijski putnički avion
Proizvođač McDonnell Douglas
Probni let 29. kolovoza 1970.
Uveden u uporabu 5. kolovoza 1971.
Prvotni korisnik American Airlines
Proizveden 1968. – 1988.
Broj primjeraka 386 + 60 (KC-10)
Portal: Zrakoplovstvo Airplane silhouette 45degree angle.svg

Douglas DC-10 je američki širokotrupni linijski zrakoplov srednjeg do velikog doleta. Pokreću ga tri motora od kojih su dva ovješena ispod krila dok se treći nalazi u donjem dijelu vertikalnog stabilizatora. Avion je bio nasljednik DC-8 za linije većeg doleta a za tržište se je borio zajedno s A-300, B-747 i Lockheedom L-1011 Tristar.

Proizvodnja DC-10 završila je u prosincu 1988. s 386 isporučenih zrakoplova kompanijama, dok je još 60 isporučeno ratnom zrakoplovstvu SAD-a kao avioni-tankeri (KC-10 Extender)[1]. Nasljednik DC-10 je McDonnell Douglas MD-11 koji je u redovni promet ušao 1990. godine.

Razvoj

Serija -10 (tri stajna trapa)

Douglas Aircraft počeo je 1965. razvijati studiju baziranu na CX-HLS (eng. Heavy Logistics System) dizajnu. U 1966. American Airlines nudi specifikaciju za proizvodnju širokotrupnog zrakoplova manjeg od Boeinga 747 ali sposobnog letjeti slične rute velikog doleta i koristiti zračne luke s kraćim uzletno-sletnim stazama. DC-10 je postao prvi komercijalni linijski putnički avion nakon spajanja između McDonnell Aircraft Corporationa i Douglas Aircraft Company u 1967.

DC-10 ima prvi let 29. kolovoza 1970. American Airlines započinje s komercijalnim letovima 5. kolovoza 1971. na liniji između Los Angelesa i Chicaga, gotovo godinu dana prije Lockheed L-1011 Tristara, zrakoplova sličnih specifikacija. Sličnosti s L-1011 u pogledu kapacitet smještaja putnika i uvođenje u skoro istom vremenskom okviru utjecalo je na profitabilnost oba zrakoplova. Prvotni kupci za DC-10 bili su American Airlines i United Airlines s narudžbom za 25 odnosno 60 zrakoplova serije -10. DC-10 se jedino mogao razlikovati od svoje konkurencije s ugradnjom motora drugog dobavljača i time kontrolirati troškove, kao i ranije predstavljenim inačicama velikog doleta.

Prva DC-10 inačica bila je serija -10 s doletom od 6.112 km. Serija -20 (naručena samo od strane Northwest Orienta i Japan Airlinesa) imala je tipičan dolet od 9.265 km ili s maksimalnim utovarenim korisnim teretom 7.520 km. Na seriji 30 dolet se povećao na 10.010 km ili s maksimalnim utovarenim korisnim teretom 7.410 km. Na seriji -20 ugrađivani su Pratt & Whitney JT9D motori, dok su serije -10 i -30 bili opremljeni s General Electric CF6 motorima.

Prije isporuke zrakoplova za Northwest, tražena je promjena oznake serije -20 u seriju -40 jer je zrakoplov bio znatno unaprijeđen u odnosu na originalni dizajn. FAA je certifikat za seriju -40 izdala 27. listopada 1972. godine[2]. Jedan od glavnih vidljivih razlika između modela je da serija -10 ima tri kompleta podvozja (prednja nosna noga i dva glavna podvozja), dok su serije -30 i -40 opremljene s četiri (jedna nosna noga i tri glavna podvozja). Centralna noga s 2-kotača (koja izlaze iz centralnog dijela trupa) je dodana kako bi se bolje rasporedila dodatna nosivost i osiguralo dodatno kočenje.

Zadnji, 446. DC-10 s proizvodne linije izašao je 1988. godine. Sastavljen je u McDonnell Douglasovoj tvornici u Long Beachu, Kalifornija. Nigerija Airwaysu dostavljen je u srpnju 1989.[3] Već tijekom isporuke, nekoliko zadnjih DC-10 aviona, započela je izgradnja njegovog nasljednika MD-11. Iako površinski slični, MD-11 je duži, posada pilotske kabine je dvočlana, modernizirana je elektronika i još mnogo drugih poboljšanja. Međutim, MD-11 nije bilo uspješan kao DC-10 jer su mnoge kompanije nastavile letjeti s prvom generacijom, rasla je konkurencija iz Airbusa i Boeinga a MD-11 u završnici nije uspio doseći obećane osobine njegova zrakoplova.

Inačice

Japan Airlines DC-10 pilotska kabina
Pretvaranje putničke u teretnu inačicu
KC-10 Extender tijekom nadopune goriva
10 tanker tijekom bacanja vodene bombe.

DC-10 je proizveden u nekoliko različitih inačica:

  • DC-10-10 (izrađeno 122 aviona) - izvorna inačica, proizvođena od 1970. Kupci ovog početnog modela su American Airlines(35), Continental Airlines(8), Laker Airways(6), National Airlines(11), Turkish Airlines(3), United Airlines(46) i Western Airlines(13). Na DC-10-10 ugrađeni su GE CF6-6 motori, prvi civilni motori u uspješnoj CF6-seriji.
  • DC-10-10CF (izrađeno 9 aviona) - konvertibilnih putničko/teretna inačica zrakoplova. Izrađivana je samo za Continental Airlines(8) i United Airlines(1).
  • DC-10-15 (izrađeno 7 aviona) - također poznat kao "DC-10 Sport", dizajniran za upotrebu na zračnim lukama velike nadmorske visine. Serija 15 je opremljen s GE CF6-50 motorima većeg potiska. Model je građen za kompanije Aeroméxico i Mexicana a proizvođen je između 1979. i 1982. godine.
  • DC-10-20 – predložena inačica DC-10-10 s Pratt & Whitney JT9D turbofen motorima koja nije ugledala svjetlost dana. Uz minimalni interes aviokompanija za izvorni -20 avion, oznaka je u početku obnovljena kako bi se obuhvatili interkontinentalni modeli DC-10-30 pokretani s Pratt & Whitney motorima. Northwest, jedan od prvih kupaca za ovu inačicu dalekog doleta zatražio je prije isporuke promjenu oznake u -40.
  • DC-10-30 (izrađeno 164 aviona) - najčešći je model, izgrađen s General Electric CF6-50 turbofen motorima i opremljen većim spremnicima goriva s čime se povećao dolet i učinkovitost goriva. Na ovaj model dodano je i centralno podvozje s čime se je povećala nosivost zrakoplova. Izrađivan od 1972. do 1988. godine, DC-10-30 je bio isporučen za 38 različitih kupaca, među kojima su najveći bili Lufthansa(11), Swissair(11), VARIG(11), KLM(10) i Iberia(9).
  • DC-10-30CF (izrađeno 26 aviona) - konvertibilni teretno/putnički model kojeg su kupili Martinair Holland(4), Overseas National Airways(5), Sabena(5), Trans International Airlines(3) i World Airways(9).
  • DC-10-30ER (izrađeno 6 aviona) – inačica je s produženim doletom. Prvi zrakoplov je bio predan Finnairu 1981., nakon čega slijedi Swissair s dva zrakoplova u 1982. i konačno Thai Airways International s dva u 1987. i jedan u 1988. godini. 30ER zrakoplovi imaju veći MTOW (263.160 kg), pokreću ih tri GE CF6-50C2B motora od kojih svaki proizvodi 54000 lb potiska. Ugrađen je i dodatni spremnk goriva u stražnjem cargo prostoru s kojim se dolet uvećao dodatnih 10.620 km. U 1983. United Airlines je zakupio tri DC-10-30s od Canadian Pacific Airlinesa. Zrakoplovi su bili izmijenjeni u-30ER standard što je omogućilo neprekidne letove na liniji Seattle-Hong Kong. Nakon povratka kanadska kompanija zadržala je modifikacije te je još dva svoja zrakoplova prilagodila ovim osobinama.
  • DC-10-30AF (izrađeno 10 aviona) - tereta inačica čija je proizvodnja trebala započeti u 1979. no čekala se potvrda narudžbe Alitalie za dva zrakoplova. Proizvodnja je ipak započela u svibnju 1984. s prvom potvrđenom narudžbom za pet zrakoplova iz FedExa. Ovaj prijevoznik naručio je ukupno 12 DC-10-30AF do srpnja 1985. ali je kasnije od dva zrakoplova odustao.
  • DC-10-40 (izrađeno 42 aviona) – model proizvođen od 1973. do 1983. godine[4]. Prva je inačica velikog doleta opremljena Pratt & Whitney JT9D motorima. Izvorno određen kao DC-10-20, ovaj model je preimenovanu DC-10-40 nakon posebnog zahtjeva Northwest Orient Airlinesa. Northwest (22 aviona) i Japan Airlines (20 aviona) bili su jedini prevozitelji koji su naručili ovu inačicu. Prvi DC-10-40 isporučeni Northwestu opremljeni su s tri Pratt & Whitney JT9D-15 motora s po 45.700 lb potiska, nakon čega se uvode JT9D-25W motori koji daju 50.000 lb potiska a MTOW aviona se povećava na 251.815 kg. Avioni proizvedeni za Japan Airlines bili su opremljeni s P&W JT9D-49A motorima s potiskom od 53.000 lb i MTOW-om od 256.350 kg.
  • DC-10-50 – predložena inačica s Rolls-Royce RB211 motorima. S ovim motorima ciljalo se na narudžbe British Airwaysa no kako do njih nikada nije došlo projekt je napušten.
  • KC-10A Exstender (izrađeno 60 aviona) - vojna inačica DC-10-30 (avio-cisterna) koja se koristi za nadopunu goriva zrakoplova tijekom leta. Zrakoplovi su naručeni od strane Ratnog zrakoplovstva SAD-a a izrađivani su od 1981. godine. Ovaj model ima najveći dolet od svih do sada proizvedenih zrakoplova u svijetu.
  • KDC-10 (izrađeno 4 aviona) – avio-cisterna izrađena za Royal Netherlands Air Force. Modificirana je inačica civilnog DC-10-30CF. Osim Ratnog zrakoplovstva Nizozemske komercijalne tvrtke Omega Air i Airtanker Global Service djeluju s dva KDC-10 tankera koje iznajmljuju[5][6].
  • MD-10 – inačica je DC-10 s redizajniranom pilotskom kabinom. Modernizacija uključuje napredni EFIS sustav kakav se koristi i na MD-11. Novi kokpit eliminira potrebu za inženjerom leta što posadu pilotske kabine svodi na dva člana i izjednačuje je s onim na MD-11. To kompanijama koje lete i MD-10 i MD-11 omogućuje zajedničku bazu pilota za oba zrakoplova.
  • 10 Tanker - DC-10-10 pretvoren u protupožarni zrakoplov.

Usporedba

DC-10-10 DC-10-15 DC-10-30 DC-10-40
Posada pilotske kabine Tri
Putnici 380 (1 klasa), 250 (2 klase)
Dužina trupa 51,97 m
Visina 17,7 m
Razmah krila 47,34 m 50,4 m
Širina trupa 6,02 m
Visina trupa 6,02 m
Unutarnji promjer trupa 5,54 m
Operativna težina 108,940 kg 120,742 kg 122,567 kg
MTOW 195.045 kg 206,385 kg 259,459 kg 259,459 kg
Putna brzina 908 km/h
Maksimalna brzina 982 km/h
Dolet (utovaren avion) 6,114 km 7.000 km 10.010 km 9.252 km
Kapacitet goriva 82.134 l 100,859 l 138.720 l 138.720 l
Zalet pri MTOW 2.625 m 2.212 m 2.847 m 2.817 m
Visina leta 12.802 m
Motori (x 3) GE CF6-6D GE CF6-50C2F GE CF6-50C PW JT9D-59A
Potisak motora (x 3) 177,9 kN 206,8 kN 226,9 kN 235,8 kN

Izvori

  1. ↑ Predložak:Citiraj web
  2. ↑ Waddington 2000, p. 70.
  3. ↑ Roach, John; Eastwood, Anthony (srpnja 2006). Jet Airliner Production List Volume 2. (The Aviation Hobby Shop online) 
  4. ↑ Waddington 2000, pp. 137-144.
  5. ↑ Omega Air Refuelling FAQs, Omega Air Refueling.
  6. ↑ KDC-10 Air Refueling Tanker Aircraft, Global Airtanker Service.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=McDonnell_Douglas_DC-10&oldid=358463"