More actions
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
{{Infookvir životopis | |||
| ime = Bakir-beg [[Tuzlići|Tuzlić]] | | ime = Bakir-beg [[Tuzlići|Tuzlić]] | ||
| slika = Bakir-beg Tuzlić.jpg | | slika = Bakir-beg Tuzlić.jpg |
Posljednja izmjena od 13. svibanj 2022. u 04:06
Bakir-beg Tuzlić | |
Bakir-beg Tuzlić | |
Rođenje | 1872., Tuzla, Bosna i Hercegovina |
---|---|
Smrt | 1910., Tuzla, Bosna i Hercegovina |
Zanimanje | veleposjednik, političar |
Portal o životopisima |
Bakir-beg Tuzlić (Tuzla, 1872. – Tuzla, 1910.), bosanskohercegovački veleposjednik i političar.[1]
Životopis
Bakir-beg Tuzlić je sin Mehmed-bega Tuzlića. Bakir-beg i njegova polusestra naslijedili su oca Mehmed-bega. Bakir-beg se školovao u Istanbulu i Beču. Govorio je turski, arapski i njemački jezik. U njegovu veleposjedu bilo je lijepo urađeno poljoprivredno dobro od 9.000 dunuma s pratećim objektima. Obnašao je dužnost dopredsjednik prve bošnjačke stranke MNO (Muslimanska narodna organizacija). Imao je četiri kćeri: Rašidu, Lebibu, Šemsu i Faketu. Faketa je bila u neuspjelom braku sa Sead-begom Kulovićem i poslije se udala u Banjaluku. Tahira-hanuma Tuzlić se udala za Bećir-bega Gradaščevića. Poznata je po tome što je othranila Osman ef. Vilovića (budući gradonačelnik) koji je rano ostao bez roditelja. U razdoblju između 1870. i 1875. godine sagrađen je Bakir-begov konak.[2]
Prema narodnoj predaji iz velikog poštovanja narod je odmah poslije smrti Hasana Kaimije Zrinovića podigao mu malo turbe s desnu stranu puta Zvornik – Kula Grad. Proširio ga je Šemsi-beg Tuzlić, a Bakir-beg je dao izvesti dodatne radove na krovu.[3]
Bakir-beg Tuzlić je umro 1910. godine.[1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Facebook - Tuzla grad i ljudi (bh): Stare tuzlanske porodice. Iz memoara Živka Crnogorčevića (1910) Objavljeno 4. rujna 2012. (pristupljeno 6. listopada 2017.)
- ↑ Facebook Tuzla - grad i ljudi: Konak Bakirbega Tuzlića. Crtež Dragiše Trifkovića. 12. listopada 2011. (pristupljeno 10. travnja 2020.)
- ↑ Divič Hifzija Suljkić: Hasan Kaimija i Turbe na Kuli, 13. travnja 2008. (pristupljeno 18. ožujka 2017.)