More actions
Bot: Automatski unos stranica |
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +) |
||
| Redak 37: | Redak 37: | ||
== Vanjske poveznice == | == Vanjske poveznice == | ||
* [http://www.svetionikislama.org/tekstovi/10-alija-ibn-ebu-talib-ra--lav-islama.html Alijin životopis] | * [http://www.svetionikislama.org/tekstovi/10-alija-ibn-ebu-talib-ra--lav-islama.html Alijin životopis] | ||
* [https://web.archive.org/web/20081216034025/http://www.usc.edu/dept/MSA/politics/firstfourcaliphs.html#ali UCS The Fourth Caliph, Ali] | * [https://web.archive.org/web/20081216034025/http://www.usc.edu/dept/MSA/politics/firstfourcaliphs.html#ali UCS The Fourth Caliph, Ali] | ||
[[Kategorija:Muslimanski kler]] | [[Kategorija:Muslimanski kler]] | ||
Inačica od 17. studeni 2021. u 02:19
 |
Predloženo je da se ovaj članak spoji s člankom Ali. (Rasprava) |
Ali ibn Ebu-Talib je četvrti pravedni kalif. Oba roditelja mu potječu iz plemena Hašim. Bio je stričević i zet proroka Muhameda. Od svih ashaba on mu je bio najbliži rođak. Njegova obitelj je napajala vodom hadžije u danima hadža (u vrijeme prije islama). Jedan je od desetorice poslanikovih ashaba kojima je još za života obećan Džennet.[1]
Ali ibn Ebi Talib prije islama
Bio je poznat među svojim narodom kao jedan od najčestitijih i najskromnijih ljudi. Govorili su za njega da u sebi nije nosio nikakvo zlo ni mržnju. Također su ga poznavali i po tome što je bio veoma pobožan i što nikada nije bio idolopoklonik prije primanja muslimanske vjere. U povijesti islama zapamćen je kao prvi dječak koji je primio islam, a rodio se u samoj Kabi.
Život u islamu
Bio je privržen proroku Muhamedu, s kojim se čak dvaput. Nosio je nadimak "Povjerljivi", koji je dobio kada je Muhamed vršio hidžru iz Mekke u Medinu. Kada su neprijateljski nastrojeni Mekanci htjeli ubiti Muhammeda, Ali se sakrio u njegov krevet i pretvarao se da je on, kako bi Muhamed mogao sigurno pobjeći iz Meke u Medinu. Tom prilikom mu je Muhamed ostavio u amanet da vrati sve povjerene stvari njihovim pravim vlasnicima, što je i učinio.
U bitki na Bedru, dobio je zadatak izaći na dvoboj sa Velidom ibn Utbetom ibn Rebiom. Ubio ga je jednim udarcem. U jeku bitke pobio je najljuće neprijatelje islama. Nosio je zastavu crne boje, kojoj su dali naziv "Ikab". Tako je bilo i na bitki na Uhudu. Ali nije izostajao iz niti jedne bitke, osim iz pohoda na Tebuk, jer ga je Muhammed ostavio kao namjesnika Medine.
U vrijeme Ebu Bekra bio je glavni savjetnik, a u vrijeme hilafeta Omera bio je savjetnik i glavni kadija. Uživao je veliko povjerenje kod ljudi zbog svoga poznavanja vjerskih propisa, što se vidi iz onoga što je Abdullah ibn Abbas rekao o njemu: "Ako bi nam Ali nešto potvrdio, ne bi tražili potvrdu ni od koga drugoga". Čak je i Omer, kada bi naišao na kakav problem, prepuštao Aliju riješiti ga. Muhamed je za njega rekao u jednom hadisu, "Ja sam grad znanja, a Ali je kapija na njemu."
Četvrti kalif
Nakon Osmanovog ubojstva, Ali nije želio preuzeti hilafet. No, popustio je nakon nagovaranja, ali pod uvjetom da mu svi u džamiji daju prisegu na vjernost.[2] Prvi je dao prisegu Talha ibn Ubejdullah, a nakon njega i ostali prisutni. Na taj način Ali četvrti kalif i ujedno i posljednji pravedni kalif.
Odmah po preuzimanju hilafeta, naišao je na probleme. Smatrao je da treba smijeniti sve namjesnike koje je postavio Osman, što je izazvalo velike revolte u pokrajinama u kojima su vladali Osmanovi namjesnici. Također, odbio je odmah kazniti Osmanove ubojice, što je izazvalo podijeljenost ummeta na dvije grupe. Skupinu koja je smatrala da je potrebno odmah kazniti Osmanove ubice predvodio je Muavija ibn Ebu-Sufjan, koji je sa Osmanom imao rodbinsku vezu. Ova podijeljenost je rezultirala brojnim sukobima i bitkama, među kojima su Bitka kod deve i Bitka na Sifinu. Bilo je to vrijeme prepuno smutnji, spletki i nereda.
Vremenom se broj Alijevih pristalica smanjivao, a broj onih koji su smatrali da Muavija ibn Ebu-Sufjan treba biti kalif rastao.
Smrt
Četrdesetih godina po Hidžri sastala su se tri čovjeka iz reda Haridžija i, smatrajući da su muslimani zalutali, te da se trebaju ubiti namjesnici: Ali, Muavija i Amr ibn el-'As.[3] Dogovoreno je da se ubojstva izvrše 17. ramazana. Pokušaj ubojstva Muavije je propao, iako ga je ubojica ranio zatrovanom sabljom po debelom mesu. Nakon dugotrajnog liječenja Muavija je ozdravio. Amr ibn el-'As se razbolio, te nije izašao na sabah namaz, nego je poslao Haridžea ibn Huzejfea, koji je ubijen namjesto njega.
Abdurrahman ibn Muldžem je sačekao Aliju ispred njegove kuće prije nego je Alija krenuo klanjati sabah namaz u džamiji i udario ga sabljom po čelu. Kalif nije odmah podlegao ranama, nego je uspio poživjeti dovoljno dugo da naredi da se ne kažnjava nitko osim njegovog ubojice i to bez mučenja. Naredio je sljedbenicima da nipošto ne traže osvetu. Umro je neprestano ponavljajući šehadet. Postoje različita predanja oko toga gdje je ukopan Alija. Jedni kažu da je dženazu klanjao njegov sin Hasan, te da je ukopan u Rahbi kraj velike džamije u Kufi. Po drugima je ukopan kod kufljanskog dvorca, ili ga je Hasan prenio u Medinu i ukopao u Bekijju, blizu Fatime. Većina povjesničara se slaže da je ukopan u Nedžefu. Poslije ukopa Alije, njegov ubojica Abdurrahman ibn Muldžem ubijen je i zakopan na nepoznatom mjestu.