Razlika između inačica stranice »Islam Latinski«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (brisanje nepotrebnog teksta) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
{{Infookvir naselje u Hrvatskoj | |||
| ime = Islam Latinski | | ime = Islam Latinski | ||
| slika = | | slika = | ||
Trenutačna izmjena od 07:53, 9. ožujka 2022.
| Islam Latinski | |
|---|---|
  Islam Latinski Islam Latinski na zemljovidu Hrvatske | |
| Država |  Hrvatska
|
| Županija | Zadarska |
| Općina/Grad | Posedarje |
| Zemljopisne koordinate | 44°11′13″N 15°26′34″E / 44.186886634422215°N 15.4427888427745°E |
| Stanovništvo (2011.) | |
| - Ukupno | 284 |
| Pošta | 23242 Posedarje |
| Pozivni broj | 023 |
| Autooznaka | ZD |
 Islam Latinski Islam Latinski na zemljovidu Zadarske županije | |
Islam Latinski je naselje u sastavu Općine Posedarje, u Zadarskoj županiji. Nalazi se 19 kilometara sjeveroistočno od Zadra, u blizini Novigradskog mora.
Povijest
Nastao je kao osmanska utvrda na mjestu hrvatskog srednjovjekovnog sela Učitelja Vas i ranosrednjovjekovne utvrde Vespeljevac koju je oko 1571. osvojio Ferhad-paša Sokolović. God. 1577. utvrda je obnovljena i preimenovana u Sedd-i islam (Bedem islama). U XVII. st. bio je sjedište Islamske kapetanije ili Gornje krajine. Kao njezini kapetani u XVII. st. istaknuli su se članovi obitelji Beširagić. Od 1647. bio je u sastavu mletačkih posjeda u Dalmaciji, a od 1670. u posjedu obitelji Mitrović-Janković, iz koje potječe poznati Stojan Mitrović (Janković). Današnje ime dobio je 1709. U Domovinskome ratu bio je okupiran 1991. Oslobođen je u siječnju 1993.[1]
Stanovništvo
Prema popisu iz 2011. naselje je imalo 284 stanovnika.[2]
Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2011. [3]
Znamenitosti
Župna crkva sv. Nikole, biskupa. Smještena je na kosi jugozapadno od Novigradskog mora. U vrijeme turske uprave tu je bila pogranična utvrda, «Bedem islama», sa statusom samostalne kapelanije. U 16. i 17. st. njegovi su gospodari kapetani Beširagići. Pod mletačkom upravom ima status serdarije. Župna crkva izgrađena je 1756. godine. Obnovljena je 1950. g. Teško je oštećena i zapaljena za vrijeme Domovinskog rata. Svi crkveni predmeti, kao i liturgijsko ruho uništeni. Nakon Domovinskog rata crkva je temeljito obnovljena, a sakristija proširena. Okoliš crkve je lijepo uređen te prilaz asfaltiran. Ponovo je posvećena 4. kolovoza 1996. Zauzetošću vrijednih župnika i doprinosom pobožnih vjernika crkva je ponovo zasjala u svom sjaju. U crkvi se nalazi kameni oltar prema puku. Stari drveni retabl je obnovljen i krase ga tri kipa od poliestera: Srca Isusova, Srca Marijina i sv. Josipa. U crkvi su željezni ambon, postaje Križnoga puta, veliki drveni križ s korpusom od poliestera. Lijevo od retabla nalazi se veliki kip sv. Nikole, biskupa, zaštitnika župe i naslovnika crkve. U lađi crkve na drvenim podnožijima nalaze se kipovi apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla. Kor je proširen i uređen. Na sredini crkve nalazi se ćoka. Staro groblje je prije bilo oko crkve. Godine 1982. napravljeno je novo oko tisuću metara južno od Zelenog hrasta. Crkva i groblje služe mještanima Islama Latinskog i Grčkog.[4]
Spomenik prirode, rijetki primjerak drveća. Zeleni hrast je zaštićen zbog svoje starosti (koja se procjenjuje na više od 250 godina), impresivnog habitusa i zanimljivih morfoloških karakteristika. Dugo u zimu je zelen (po čemu je i dobio ime) pa na sebe skreće veliku pozornost kako biologa i šumara, tako i samih prolaznika i turista. U povijesti je imao važne uloge - bio je vrlo uočljiv međaš kako između veleposjednika tako i za velike imperije poput Venecije i Turske u 16. stoljeću. No, teško je vjerovati da se radi o istom stablu koje se i danas nalazi na tom prostoru. Najvjerojatnije se radi o sukcesivnom pojavljivanju na istom lokalitetu starog stabla i njegovih potomaka koji su dosegli također impresivne dimenzije. Moguće je da je današnji stari hrast treća ili četvrta generacija starog Zelenog hrasta od prije tisuću godina.Uz Zeleni hrast su vezane mnoge narodne legende i tradicije. Jedna kaže da je u njegovoj blizini postojao još jedan malo manji veliki hrast koji su za vrijeme II. Svjetskog rata talijanski okupatori odsjekli i koristili za ogrjev. Htjeli su posjeći i ovaj hrast, ali su im seljaci rekli da je to vučji ili vražji hrast te da ga ni puščano zrno ne može pogoditi. Talijanski vojnici su pucali u deblo, ali kad su pogledali, na stablu nije bilo ni jedne rupe. Vojnici su povjerovali da je drvo magično, vražje i nisu ga posjekli.Znanstvena ispitivanja su pokazala da je križanac, ali su se mišljenja razilazila kod pitanja "roditelja". Ipak se prema njegovom staništu i morfološkim osobinama (poluzimzelenim lišćem i plutastom korom) najnovijim istraživanjima zaključilo da je hibrid cera(Quercus cerris) i hrasta plutnjaka(Quercus suber). Ovo mišljenje je potvrdila DNA analiza.Otkrićem hermafroditnih (dvospolnih) cvatova u krošnji Zelenog hrasta i to na samo dvije grančice, pokazala se njegova velika važnost i sa znanstvenog gledišta, te se daljnjim istraživanjem mogu očekivati, nove, vrijedne spoznaje.[5]
Šport
Izvori
- ↑ <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27931>
- ↑ Stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima, popis 2011.
- ↑ Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., www.dzs.hr
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. srpnja 2015.. http://zupe.zadarskanadbiskupija.hr/?page_id=1954 Pristupljeno 7. srpnja 2013.
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. travnja 2015.. http://natura-jadera.com/zasticena-podrucja/SpomeniciPrirode/ZeleniHrast.html Pristupljeno 7. srpnja 2013.
- ↑ http://www.poslovna.hr/lite/nk-zeleni-hrast-93-islam-latinski-islam-latinski/400625/subjekti.aspx
Nedovršeni članak Islam Latinski koji govori o naselju u Hrvatskoj treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.
| |||||||
.gif){kind=link}
|
|
Portal Hrvatske – Pristup člancima s tematikom o Hrvatskoj. |