Marko Sinovčić: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Marko Sinovčić''' ([[Novigrad (Zadarska županija)|Novigrad]] na moru, [[12. travnja]] [[književnost u 1917.|1917.]] {{--}} [[Buenos Aires]], [[24. srpnja]] [[književnost u 2003.|2003.]]), [[hrvatska književnost|hrvatski]] domovinski i [[hrvatsko iseljeništvo|iseljenički]] [[novinar]], urednik, [[književnik]] i [[publicist]], djelovao u Hrvatskoj i Argentini<ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca">Šimun Šito Ćorić: [http://simun-sito-coric.ch/index.php?option=com_content&view=article&id=163:60-hrv-emigrantskih-pisaca&catid=52:dokumenti ''60 hrv. emigrantskih pisaca''], Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [http://archive.is/sOqu ] 5. prosinca 2012.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.</ref><ref name=HE>(): [http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=56159 ''Marko Sinovčić''], Hrvatska enciklopedija, LZMK, Zagreb. Pristupljeno 12. srpnja 2019.</ref> | |||
==Životopis== | ==Životopis== | ||
Posljednja izmjena od 23. ožujak 2022. u 13:50
Marko Sinovčić (Novigrad na moru, 12. travnja 1917. − Buenos Aires, 24. srpnja 2003.), hrvatski domovinski i iseljenički novinar, urednik, književnik i publicist, djelovao u Hrvatskoj i Argentini[1][2]
Životopis[uredi]
Rodio se je u Novigradu na moru. U ličkom Svetome Roku išao je u prva četiri razreda pučke škole, peti i šesti u rodnom u Novigradu. U Sinju je završio gimnaziju te u Makarskoj dvije godine skolastičke filozofije. Tijekom rata počeo je studirati u Zagrebu pravo. 1941. je godine bio sudionikom božićnih protutalijanskih demonstracija zbog čega je odsjedio dva mjeseca u zatvoru na Savskoj cesti. Godine 1943. preselio se na Sušak gdje je vodio Razglasnu postaju na kojoje je bio politički komentator te bio suradnikom tjednika Glasa Primorja.[1][2]
Od 1945. je godine u emigraciji. Prvo je bio u Italiji. Studij je nastavio u Firenci te diplomirao 1947. godine. Iste je godine iselio u Argentinu, gdje se je zaposlio kao obični radnik, a zatim je bio privatni namještenik. U Argentini se je umirovio i živio u Buenos Airesu.[1]
Književni radom bavi se od srednje škole. U đačkim i vjerskim listovima objavio je pjesme, književne osvrte i razne članke. Od odlaska u emigraciju radove je objavio u hrvatskim emigrantskim izdanjima kao što su Hrvatska i Hrvatska revija iz Buenos Airesa, Danica i Naša nada iz Chicaga i dr. 1953. je godine u Buenos Airesu pokrenuo kulturno-politički časopis Hrvatska misao koji je u 17 godina izašao u 44 broja. Unutar časopisa pokrenuo je izdavačku knjižnicu Malu političku knjižnicu Hrvatske misli u okviru koje je objavio tri knjige. Bio je pročelnik za tisak Hrvatskog akademskog kluba u Buenos Airesu, unutar kojeg je također je pokrenuo izdavačku knjižnicu Ognjište u kojoj je izdao objavio dvije knjige. Bio je urednikom novina Hrvatskog naroda, časopisa Rakovice i Republike Hrvatske. Od 1982. godine izdaje vjersko-kulturni povremenik, glasnik Orao zlatnih krila. Pseudonimi pod kojima je potpisivao svoje radove su Terezin Martenović i Jure Smolčić. [1]
Djela[uredi]
Objavio je samostalna izdanja:[1]
- Vježbenica španjolskog jezika, Buenos Aires 1948.
- N.D.H. u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950.
- Trubljači slobode (antologija hrvatske rodoljubne lirike; zajedno s Anom Eisenhauer-Sinovčić), Buenos Aires 1965.
- Hrvati u Argentini (studija), Buenos Aires 1991.
Nagrade i priznanja[uredi]
- Šimun Šito Ćorić uvrstio ga je u svoju antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca.[1]