Razlika između inačica stranice »Svetozar Pribićević«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
(Bot: Automatski unos stranica)
 
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite book +{{Citiranje knjige))
 
Redak 77: Redak 77:
Svetozar Pribićević rodio se u Hrvatskoj Kostajnici 1875. godine. Pohađao je realnu gimnaziju u [[Petrinja|Petrinji]] i [[Zagreb]]u.<ref>Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. [[Bogdan Krizman]], prijevod: [[Dražen Budiša]] i [[Božidar Petrač]]), Globus, Zagreb, 1990., {{ISBN|86-343-0335-7}}, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 276.</ref> Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij [[Matematika|matematike]] i [[Fizika|fizike]] te je kraće vrijeme predavao u srpskim učiteljskim školama u [[Pakrac]]u i [[Karlovac|Karlovcu]].<ref name="K">[http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2024 Krležijana: Pribićević, Svetozar], preuzeto 5. svibnja 2013.</ref> Već od studentskih dana s dubokim uvjerenjem izjašnjavao se za politiku jugoslavenskoga integralizma.<ref name="K"/> Kao član Ujedinjene hrvatske i srpske omladine, u almanahu ''Narodna misao'' (1897.), u članku ''Misao vodilja Srba i Hrvata'', izložio unitarno-jugoslavenski program, prema kojemu su [[Hrvati]] i [[Srbi]] dva naziva jednoga naroda. Zajedno sa [[Stjepan Radić|Stjepanom Radićem]] 1900. godine pokrenuo je ''Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine''.<ref name="HELZMK">[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50294 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Pribićević, Svetozar], preuzeto 9. ožujka 2014.</ref>
Svetozar Pribićević rodio se u Hrvatskoj Kostajnici 1875. godine. Pohađao je realnu gimnaziju u [[Petrinja|Petrinji]] i [[Zagreb]]u.<ref>Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. [[Bogdan Krizman]], prijevod: [[Dražen Budiša]] i [[Božidar Petrač]]), Globus, Zagreb, 1990., {{ISBN|86-343-0335-7}}, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 276.</ref> Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij [[Matematika|matematike]] i [[Fizika|fizike]] te je kraće vrijeme predavao u srpskim učiteljskim školama u [[Pakrac]]u i [[Karlovac|Karlovcu]].<ref name="K">[http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2024 Krležijana: Pribićević, Svetozar], preuzeto 5. svibnja 2013.</ref> Već od studentskih dana s dubokim uvjerenjem izjašnjavao se za politiku jugoslavenskoga integralizma.<ref name="K"/> Kao član Ujedinjene hrvatske i srpske omladine, u almanahu ''Narodna misao'' (1897.), u članku ''Misao vodilja Srba i Hrvata'', izložio unitarno-jugoslavenski program, prema kojemu su [[Hrvati]] i [[Srbi]] dva naziva jednoga naroda. Zajedno sa [[Stjepan Radić|Stjepanom Radićem]] 1900. godine pokrenuo je ''Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine''.<ref name="HELZMK">[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50294 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Pribićević, Svetozar], preuzeto 9. ožujka 2014.</ref>


Od [[1902.]] godine bio je glavnim urednikom glasila [[Srpska samostalna stranka|Srpske samostalne stranke]], ''Novog Srbobrana''.<ref name="PE">[http://proleksis.lzmk.hr/42654/ Proleksis enciklopedija: Pribićević, Svetozar], preuzeto 5. svibnja 2013.</ref> Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpsku koaliciju]], a nakon povlačenja [[Frano Supilo|Frana Supila]] (1909.) preuzeo je vodstvo Koalicije. [[Frankovci]] su u centru [[Zagreb]]a 1909. godine toljagama pretukla [[Frano Supilo|Supila]], Pribićevića, [[Jovan Banjanin|Banjanina]] i novinara [[Bude Budisavljević (novinar)|Budisavljevića]]. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj.<ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 40., Разбојнички напад на народне заступнике|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Ulaskom Koalicije u [[Narodno vijeće SHS]] postao je drugi potpredsjednik vijeća, ali je zapravo imao vodeću ulogu u vijeću, a potom i u [[Država SHS|Državi SHS]]. Sudjelovao je u pripremi sjednice [[Država SHS#Proglašenje|Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918.]] te je podnio prijedlog o [[Raspad Austro-Ugarske|raskidu svih]] državnopravnih odnosa s [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom Monarhijom]]. Pridonio je opozivu [[Ženevska deklaracija (1918.)|Ženevske deklaracije]] i zagovarao što brže povezivanje Države SHS s [[Kraljevina Srbija|Kraljevinom Srbijom]] pa je uspio ishoditi odlazak delegacije Narodnoga vijeća u Beograd bez temeljite rasprave i oblikovanja čvrstih stajališta o ustroju buduće države: poduzima u to vrijeme Pribičević sve što je bilo u njegovoj moći (a njegov politički utjecaj je bio znatan) da što prije zaživi jugounitarizam, smatrajući da ovaj pokret ima svijetlu budućnost. Sudjelovao u izradbi adrese Narodnoga vijeća i bio jedan od potpisnika [[Država SHS#Ujedinjenje sa Srbijom|akta o ujedinjenju]].<ref name="HELZMK" />
Od [[1902.]] godine bio je glavnim urednikom glasila [[Srpska samostalna stranka|Srpske samostalne stranke]], ''Novog Srbobrana''.<ref name="PE">[http://proleksis.lzmk.hr/42654/ Proleksis enciklopedija: Pribićević, Svetozar], preuzeto 5. svibnja 2013.</ref> Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpsku koaliciju]], a nakon povlačenja [[Frano Supilo|Frana Supila]] (1909.) preuzeo je vodstvo Koalicije. [[Frankovci]] su u centru [[Zagreb]]a 1909. godine toljagama pretukla [[Frano Supilo|Supila]], Pribićevića, [[Jovan Banjanin|Banjanina]] i novinara [[Bude Budisavljević (novinar)|Budisavljevića]]. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj.<ref>{{Citiranje knjige|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 40., Разбојнички напад на народне заступнике|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Ulaskom Koalicije u [[Narodno vijeće SHS]] postao je drugi potpredsjednik vijeća, ali je zapravo imao vodeću ulogu u vijeću, a potom i u [[Država SHS|Državi SHS]]. Sudjelovao je u pripremi sjednice [[Država SHS#Proglašenje|Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918.]] te je podnio prijedlog o [[Raspad Austro-Ugarske|raskidu svih]] državnopravnih odnosa s [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom Monarhijom]]. Pridonio je opozivu [[Ženevska deklaracija (1918.)|Ženevske deklaracije]] i zagovarao što brže povezivanje Države SHS s [[Kraljevina Srbija|Kraljevinom Srbijom]] pa je uspio ishoditi odlazak delegacije Narodnoga vijeća u Beograd bez temeljite rasprave i oblikovanja čvrstih stajališta o ustroju buduće države: poduzima u to vrijeme Pribičević sve što je bilo u njegovoj moći (a njegov politički utjecaj je bio znatan) da što prije zaživi jugounitarizam, smatrajući da ovaj pokret ima svijetlu budućnost. Sudjelovao u izradbi adrese Narodnoga vijeća i bio jedan od potpisnika [[Država SHS#Ujedinjenje sa Srbijom|akta o ujedinjenju]].<ref name="HELZMK" />


=== Kraljevina Jugoslavija ===
=== Kraljevina Jugoslavija ===
Redak 91: Redak 91:
Nakon uvođenja [[Šestosiječanjska diktatura|Šestosiječanjske diktature]], [[1929.]] godine, uhićen je i interniran u selo [[Brus]] podno [[Kopaonik]]a a kada se razbolio prebačen je u Beograd gdje je ostao izoliran od javnosti do srpnja [[1931.]] godine.<ref>Hrvoje Matković, ''Povijest Hrvatske seljačke stranke'', Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., {{ISBN|953-6308-13-4}}, str. 289.</ref> Tada je pušten i dopušten mu je odlazak u inozemstvo.<ref>Hrvoje Matković, ''Povijest Hrvatske seljačke stranke'', Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., {{ISBN|953-6308-13-4}}, [[fusnota]] 310., str. 289.</ref> U emigraciji je boravio u [[Prag]]u i [[Pariz]]u. Tijekom boravka u emigraciji bio je izraziti protivnik jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Boraveći u Parizu pisao je i razne pismene poruke, ''Pismo prijateljima u Beogradu'', ''Pismo Srbima'' i ''Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njezinu budućnost'' (brošura), u kojima je izražavao svoje negodovanje tadašnjim režimom i diktaturom u Kraljevini Jugoslaviji. U ''Pismu Srbima'' diktaturu je okarakterizirao kao "Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom".<ref>Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., {{ISBN|86-343-0335-7}}, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 297.</ref>
Nakon uvođenja [[Šestosiječanjska diktatura|Šestosiječanjske diktature]], [[1929.]] godine, uhićen je i interniran u selo [[Brus]] podno [[Kopaonik]]a a kada se razbolio prebačen je u Beograd gdje je ostao izoliran od javnosti do srpnja [[1931.]] godine.<ref>Hrvoje Matković, ''Povijest Hrvatske seljačke stranke'', Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., {{ISBN|953-6308-13-4}}, str. 289.</ref> Tada je pušten i dopušten mu je odlazak u inozemstvo.<ref>Hrvoje Matković, ''Povijest Hrvatske seljačke stranke'', Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., {{ISBN|953-6308-13-4}}, [[fusnota]] 310., str. 289.</ref> U emigraciji je boravio u [[Prag]]u i [[Pariz]]u. Tijekom boravka u emigraciji bio je izraziti protivnik jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Boraveći u Parizu pisao je i razne pismene poruke, ''Pismo prijateljima u Beogradu'', ''Pismo Srbima'' i ''Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njezinu budućnost'' (brošura), u kojima je izražavao svoje negodovanje tadašnjim režimom i diktaturom u Kraljevini Jugoslaviji. U ''Pismu Srbima'' diktaturu je okarakterizirao kao "Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom".<ref>Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., {{ISBN|86-343-0335-7}}, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 297.</ref>


Napisao je knjigu ''Diktatura kralja Aleksandra'' (La dictature du roi Alexandre) koja je izdana na [[Francuski jezik|francuskome jeziku]], u [[Pariz]]u, [[1933.]] godine. ''Diktatura kralja Aleksandra'' njegov je politički obračun s kraljem Aleksandrom, i u njoj se izjašnjava za republikansko i federalno ustrojstvo Jugoslavije. Nakon pogibije kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu u [[Atentat u Marseilleu|Marseilleu]], [[9. listopada]] [[1934.]] godine, bio je smjesta uhićen i od francuske policije tretiran grubo, iako je imao odličje Reda [[Legija časti|Legije časti]], te je neko vrijeme držan u samačkoj ćeliji i konačno pušten na slobodu kada je francuska policija utvrdila kako nije imao nikakve veze s atentatorima.<ref name="S.P.">Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., {{ISBN|86-343-0335-7}}, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 298.</ref> U svojim sukobima sa službenim Beogradom je rekao da bi Srbi iz Hrvatske, nakon svega, morali razumjeti Hrvate i kad bi oni odbili svako zajedništvo sa Srbima. S druge strane, istodobno je zastupao ideju državne zajednice svih južnih Slavena ''ako želimo spasiti se od atomiziranja i nove službe tuđinu''.<ref>{{Cite book|last= Вишњић |first= Чедомир |authorlink= |title= Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 30.|year= 2013. |url= |publisher= СКД Просвјета, Службени Гласник |location= Загреб, Београд |id= }}</ref>
Napisao je knjigu ''Diktatura kralja Aleksandra'' (La dictature du roi Alexandre) koja je izdana na [[Francuski jezik|francuskome jeziku]], u [[Pariz]]u, [[1933.]] godine. ''Diktatura kralja Aleksandra'' njegov je politički obračun s kraljem Aleksandrom, i u njoj se izjašnjava za republikansko i federalno ustrojstvo Jugoslavije. Nakon pogibije kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu u [[Atentat u Marseilleu|Marseilleu]], [[9. listopada]] [[1934.]] godine, bio je smjesta uhićen i od francuske policije tretiran grubo, iako je imao odličje Reda [[Legija časti|Legije časti]], te je neko vrijeme držan u samačkoj ćeliji i konačno pušten na slobodu kada je francuska policija utvrdila kako nije imao nikakve veze s atentatorima.<ref name="S.P.">Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., {{ISBN|86-343-0335-7}}, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 298.</ref> U svojim sukobima sa službenim Beogradom je rekao da bi Srbi iz Hrvatske, nakon svega, morali razumjeti Hrvate i kad bi oni odbili svako zajedništvo sa Srbima. S druge strane, istodobno je zastupao ideju državne zajednice svih južnih Slavena ''ako želimo spasiti se od atomiziranja i nove službe tuđinu''.<ref>{{Citiranje knjige|last= Вишњић |first= Чедомир |authorlink= |title= Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 30.|year= 2013. |url= |publisher= СКД Просвјета, Службени Гласник |location= Загреб, Београд |id= }}</ref>


Umro je u Pragu 1936. godine.<ref name="PE"/> Želio je biti pokopan u selu Glavičani kod Dvora ali to tadašnja jugoslavenska vlada nije dopustila te je pokopan u Pragu na Olšanskom groblju, 19. rujna 1936. godine, a nakon [[Drugi svjetski rat|Drugoga svjetskog rata]] njegovi posmrtni ostatci preneseni su i pokopani, [[21. listopada]] [[1968.]] godine, na Novom groblju u Beogradu.<ref>Hrvoje Matković, ''Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., {{ISBN|953-169-065-0}}, str. 270.</ref>
Umro je u Pragu 1936. godine.<ref name="PE"/> Želio je biti pokopan u selu Glavičani kod Dvora ali to tadašnja jugoslavenska vlada nije dopustila te je pokopan u Pragu na Olšanskom groblju, 19. rujna 1936. godine, a nakon [[Drugi svjetski rat|Drugoga svjetskog rata]] njegovi posmrtni ostatci preneseni su i pokopani, [[21. listopada]] [[1968.]] godine, na Novom groblju u Beogradu.<ref>Hrvoje Matković, ''Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., {{ISBN|953-169-065-0}}, str. 270.</ref>

Trenutačna izmjena od 21:45, 2. siječnja 2022.

Svetozar Pribićević
Svetozar Pribićević

Svetozar Pribićević

Rođenje 26. listopada 1875., Hrvatska Kostajnica, Hrvatska
Smrt 15. rujna 1936., Prag, Češka
Politička stranka SSS, DS, SDS
Zanimanje političar, publicist

Svetozar Pribićević (Hrvatska Kostajnica, 26. listopada 1875. – Prag, 15. rujna 1936.), bio je hrvatski političar, vodeća politička figura hrvatskih Srba. Isprva bio je pobornik unitarizma i centralizma jugoslavenske države a pred kraj života preobrazio se je u federalista i republikanca.[1] Osnivač je Demokratske stranke, jugoslavenske unitarističke političke stranke, koja je bila jednom od vodećih političkih stranaka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Odlazi u oporbu 1924. godine i osniva Samostalnu demokratsku stranku koja prihvaća federalistička načela, te kasnije razočaran provedbom jugoslavenske ideje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kao velikosrpske hegemonije sklapa Seljačko-demokratsku koaliciju s HSS-om. Adam Pribićević mu je bio jedan od braće.

Životopis

Rani život i politička aktivnost

Svetozar Pribićević rodio se u Hrvatskoj Kostajnici 1875. godine. Pohađao je realnu gimnaziju u Petrinji i Zagrebu.[2] Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij matematike i fizike te je kraće vrijeme predavao u srpskim učiteljskim školama u Pakracu i Karlovcu.[3] Već od studentskih dana s dubokim uvjerenjem izjašnjavao se za politiku jugoslavenskoga integralizma.[3] Kao član Ujedinjene hrvatske i srpske omladine, u almanahu Narodna misao (1897.), u članku Misao vodilja Srba i Hrvata, izložio unitarno-jugoslavenski program, prema kojemu su Hrvati i Srbi dva naziva jednoga naroda. Zajedno sa Stjepanom Radićem 1900. godine pokrenuo je Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine.[4]

Od 1902. godine bio je glavnim urednikom glasila Srpske samostalne stranke, Novog Srbobrana.[5] Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u Hrvatsko-srpsku koaliciju, a nakon povlačenja Frana Supila (1909.) preuzeo je vodstvo Koalicije. Frankovci su u centru Zagreba 1909. godine toljagama pretukla Supila, Pribićevića, Banjanina i novinara Budisavljevića. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj.[6] Ulaskom Koalicije u Narodno vijeće SHS postao je drugi potpredsjednik vijeća, ali je zapravo imao vodeću ulogu u vijeću, a potom i u Državi SHS. Sudjelovao je u pripremi sjednice Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918. te je podnio prijedlog o raskidu svih državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom. Pridonio je opozivu Ženevske deklaracije i zagovarao što brže povezivanje Države SHS s Kraljevinom Srbijom pa je uspio ishoditi odlazak delegacije Narodnoga vijeća u Beograd bez temeljite rasprave i oblikovanja čvrstih stajališta o ustroju buduće države: poduzima u to vrijeme Pribičević sve što je bilo u njegovoj moći (a njegov politički utjecaj je bio znatan) da što prije zaživi jugounitarizam, smatrajući da ovaj pokret ima svijetlu budućnost. Sudjelovao u izradbi adrese Narodnoga vijeća i bio jedan od potpisnika akta o ujedinjenju.[4]

Kraljevina Jugoslavija

U Kraljevstvu/Kraljevini SHS bio je ministrom unutarnjih poslova (1918.-1920.) a kasnije u dva navrata ministrom prosvjete (1920.-1922. i 1924.-1925.).[7] Bio je pobornikom centralizma i unitarizma u novoj državi. Do 1927. godine bio je politički protivnik Stjepana Radića, HSS-a i oporbe centralizmu i unitarizmu. Dok je bio jedan od važnih ljudi u novoj državi (ministar unutarnjih poslova) nad Stjepanom Radićem i njegovim političkim djelovanjem vodio je poseban nadzor nastojeći ukloniti ga iz političkoga života.[8] Bio je jednim od čelnika Demokratske stranke koja je osnovana 1919. godine.[7] Demokratska stranka bila je utemeljena na programu unitarne jugoslavenske države s centralističkim ustrojem; program je znatno utjecao na donošenje Vidovdanskog ustava (1921.). Zbog sukoba s Ljubom Davidovićem, koji je bio sklon ublaživanju centralizma i sporazumu sa Stjepanom Radićem, istupio je 1924. godine iz stranke i osnovao Samostalnu demokratsku stranku.[4]

Pritom je ostao dosljedan unitarističkom i centralističkomu programu te je, unatoč protivljenju velikosrpskim pretenzijama srpskih radikala, u sporazumu s Nikolom Pašićem formirao vladu Nacionalnoga bloka. Kada su, međutim, Pašićevi radikali procijenili da je HRSS i nadalje ostala najjačom strankom u Hrvatskoj, te 1925. godine odbacili suradnju s Pribićevićem i postigli sporazum s Radićevom strankom, Pribićević je prešao u oporbu. 1925. godine napustio je politiku unitarizma i centralizma.[7] Slijedio je odlučan obrat u njegovoj politici pa je od 1927. godine istupao, zajedno sa Stjepanom Radićem, protiv velikosrpske hegemonije. Zajedno s Radićem osnovao je Seljačko-demokratsku koaliciju te se zauzimao za federalističko uređenje države i reviziju ustava.[4]

Stjepan Radić govori na skupštinskom zborovanju u Dubrovniku 27. svibnja 1928. godine (desno od Radića je Josip Predavec a lijevo Svetozar Pribićević).

Tijekom 1928. godine Radiću i Pribićeviću sve više počinje se prijetiti smrću a prijeti se i njihovim suradnicima.[9] U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću (npr. u Jedinstvu, bliskom predsjedniku vlade Velji Vukičeviću, nekoliko puta) uz obrazloženje kako oni rade protiv temelja države.[9] U to su vrijeme u Narodnoj skupštini, tijekom zasjedanja, također prijetili smrću Radiću, Pribićeviću i njihovim suradnicima no ni čelništvo Narodne skupštine a ni drugi faktori nisu poduzeli ništa kako bi ispitali ili spriječili te prijetnje i ozbiljnost izraženih namjera.[9] To je kulminiralo 20. lipnja 1928. godine atentatom u Narodnoj skupštini. Pribićević je tada bio u Narodnoj skupštini kada je Puniša Račić, dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke, revolverskim hitcima, usmrtio zastupnike HSS-a Đuru Basarička i Pavla Radića, smrtno ranio Stjepana Radića te ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara. Sjedio je u zastupničkoj klupi do Stjepana Radića ali nije bio pogođen.

Uhićenje, internacija, politička emigracija i smrt

Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, 1929. godine, uhićen je i interniran u selo Brus podno Kopaonika a kada se razbolio prebačen je u Beograd gdje je ostao izoliran od javnosti do srpnja 1931. godine.[10] Tada je pušten i dopušten mu je odlazak u inozemstvo.[11] U emigraciji je boravio u Pragu i Parizu. Tijekom boravka u emigraciji bio je izraziti protivnik jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Boraveći u Parizu pisao je i razne pismene poruke, Pismo prijateljima u Beogradu, Pismo Srbima i Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njezinu budućnost (brošura), u kojima je izražavao svoje negodovanje tadašnjim režimom i diktaturom u Kraljevini Jugoslaviji. U Pismu Srbima diktaturu je okarakterizirao kao "Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom".[12]

Napisao je knjigu Diktatura kralja Aleksandra (La dictature du roi Alexandre) koja je izdana na francuskome jeziku, u Parizu, 1933. godine. Diktatura kralja Aleksandra njegov je politički obračun s kraljem Aleksandrom, i u njoj se izjašnjava za republikansko i federalno ustrojstvo Jugoslavije. Nakon pogibije kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu u Marseilleu, 9. listopada 1934. godine, bio je smjesta uhićen i od francuske policije tretiran grubo, iako je imao odličje Reda Legije časti, te je neko vrijeme držan u samačkoj ćeliji i konačno pušten na slobodu kada je francuska policija utvrdila kako nije imao nikakve veze s atentatorima.[13] U svojim sukobima sa službenim Beogradom je rekao da bi Srbi iz Hrvatske, nakon svega, morali razumjeti Hrvate i kad bi oni odbili svako zajedništvo sa Srbima. S druge strane, istodobno je zastupao ideju državne zajednice svih južnih Slavena ako želimo spasiti se od atomiziranja i nove službe tuđinu.[14]

Umro je u Pragu 1936. godine.[5] Želio je biti pokopan u selu Glavičani kod Dvora ali to tadašnja jugoslavenska vlada nije dopustila te je pokopan u Pragu na Olšanskom groblju, 19. rujna 1936. godine, a nakon Drugoga svjetskog rata njegovi posmrtni ostatci preneseni su i pokopani, 21. listopada 1968. godine, na Novom groblju u Beogradu.[15]

Odličja

  • Red Legije časti.[13]

Djela

  • Stvaranje državotvorne stranke Demokrata Srba, Hrvata i Slovenaca, govor Svetozara Pribićevića, Sarajevo, 1919.
  • Pobeđujemo 8. februara, Beograd, 1924.
  • Pobeda narodne misli, Beograd, 1924.
  • Jačajmo naše redove, Agitaciona biblioteka samostalnih demokrata, sv. 1, Beograd, 1925.
  • Mi smo pobedili, Agit. biblioteka samostal. demokrata, sv. 2, Beograd, 1925.
  • Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njenu budućnost, Prag, 1931.
  • La dictature du roi Alexandre: contribution à l'étude de la démocratie (Les problèmes yougoslave et balkanique), Pierre Bossuet, Pariz, 1933. (srp. izd. Diktatura kralja Aleksandra, Prosveta, Beograd, 1952., 2. izd. 1953.; hrv. izd. Diktatura kralja Aleksandra, Globus, Zagreb, 1990.)
  • Beograd i politika prema Hrvatima i Srbima izvan Srbije, Montevideo, 1933.
  • Misao vodilja Srba i Hrvata, Knjižnica seljačke demokracije, sv. 2, Beograd, 1940.
  • Izabrani politički spisi, izbor i uvodna studija Hrvoje Matković, (Biblioteka Povijest hrvatskih političkih ideja, kolo 7, knj. 3), Golden marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000.

Izvori

  1. ↑ Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, izbor i uvodna studija Hrvoje Matković, (Biblioteka Povijest hrvatskih političkih ideja, kolo 7, knj. 3), Golden marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000., ISBN 953-6168-71-5, str. 71.:
    "Od unitarista i centralista Svetozar Pribićević se na kraju života preobrazio u federalista i republikanca. No, u njegovoj transformaciji - mada mu je i dalje jugoslavenska država nezamjenjivo rješenje za budućnost - valja uočiti i stav da Srbi nemaju nikakvo pravo prisiljavati Hrvate da žive s njima u zajednici, ako oni to neće. Pri tome odbija i pomisao da bi Srbi mogli ratovati s Hrvatima zato što oni neće da žive zajedno s njima."
  2. ↑ Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 276.
  3. ↑ 3,0 3,1 Krležijana: Pribićević, Svetozar, preuzeto 5. svibnja 2013.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Pribićević, Svetozar, preuzeto 9. ožujka 2014.
  5. ↑ 5,0 5,1 Proleksis enciklopedija: Pribićević, Svetozar, preuzeto 5. svibnja 2013.
  6. ↑ Србобран, бр. 40., Разбојнички напад на народне заступнике. Загреб. 1909. 
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, fusnota 4, str. 14.
  8. ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 11.-12.
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 242.
  10. ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 289.
  11. ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, fusnota 310., str. 289.
  12. ↑ Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 297.
  13. ↑ 13,0 13,1 Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 298.
  14. ↑ Вишњић, Чедомир (2013.). Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 30.. Загреб, Београд: СКД Просвјета, Службени Гласник 
  15. ↑ Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., ISBN 953-169-065-0, str. 270.

Vanjske poveznice

v • r • u
Hrvatska u Prvom svjetskom ratu
Coa Croatia Country History (without crown) (1868-1918).svg
Hrvati na bojištu
Antanta
 ·
Hrvatski časnici
Politika
Ivan Skerlecz (1913. - 1917.)  · Antun Mihalović (1917. - 1918.)
Političari
Glavne snage
Uoči i tijekom rata
Posljedice
Kategorija
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Svetozar_Pribićević&oldid=409222"