Razlika između inačica stranice »Martin Josip Kirigin«
(Bot: Automatski unos stranica) |
|||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
<!--'''Martin Josip Kirigin'''-->O. '''Martin Josip Kirigin''' ([[Mirca]], Brač, [[14. prosinca]] [[1908.]] {{--}} [[samostan sv. Kuzme i Damjana]] na Ćokovcu, Pašman, [[7. studenoga]] [[2001.]]), hrvatski poznati [[liturgika|liturgičar]], zauzeti i neumorni promicatelj [[liturgija|liturgijske]] ideje i obnove kod Hrvata, [[prevoditelj]]. | <!--'''Martin Josip Kirigin'''-->O. '''Martin Josip Kirigin''' ([[Mirca]], Brač, [[14. prosinca]] [[kršćanstvo u 1908.|1908.]] {{--}} [[samostan sv. Kuzme i Damjana]] na Ćokovcu, Pašman, [[7. studenoga]] [[kršćanstvo u 2001.|2001.]]), hrvatski poznati [[liturgika|liturgičar]], zauzeti i neumorni promicatelj [[liturgija|liturgijske]] ideje i obnove kod Hrvata, [[prevoditelj]]. | ||
Brat je hrvatskog pjesnika i intelektualca [[Nikola Kolja Kirigin|Nikole Kolje Kirigina]].<ref name="Ursić">[[Andro Ursić]]: U spomen: Nikola Kolja Kirigin (1918. - 2011.), [[Hrvatski svjetski kongres]], (nedatirano), pristupljeno 22. travnja 2015. </ref> | Brat je hrvatskog pjesnika i intelektualca [[Nikola Kolja Kirigin|Nikole Kolje Kirigina]].<ref name="Ursić">[[Andro Ursić]]: U spomen: Nikola Kolja Kirigin (1918. - 2011.), [[Hrvatski svjetski kongres]], (nedatirano), pristupljeno 22. travnja 2015. </ref> | ||
| Redak 10: | Redak 10: | ||
Kirigin je mnogo zaslužan za održavanje [[Prvi hrvatski liturgijski kongres - Hvar 1936.|Prvoga]] hrvatskog liturgijskog kongresa u Hvaru 1936. i [[Drugi hrvatski liturgijski kongres - Split 1938.|Drugog]] u Splitu 1938. godine (tema misa, njeno bolje razumijevanje i aktivnije sudjelovanje vjernika u misi). Kirigin je tad postao tajnik ''Odbora za promicanje liturgijske obnove u hrvatskom narodu'' koji je osnovao biskup Pušić. Liturgijski kongresi održani su i poslije, [[Treći hrvatski liturgijski kongres - Đakovo 1939.|Treći]] u Đakovu 1939. (tema Sakramenti krštenja i potvrde) te [[Četvrti hrvatski liturgijski kongres - Zagreb 1940.|četvrti]] u Zagrebu 1940. (tema Kristovo svećeništvu u čovječanstvu). | Kirigin je mnogo zaslužan za održavanje [[Prvi hrvatski liturgijski kongres - Hvar 1936.|Prvoga]] hrvatskog liturgijskog kongresa u Hvaru 1936. i [[Drugi hrvatski liturgijski kongres - Split 1938.|Drugog]] u Splitu 1938. godine (tema misa, njeno bolje razumijevanje i aktivnije sudjelovanje vjernika u misi). Kirigin je tad postao tajnik ''Odbora za promicanje liturgijske obnove u hrvatskom narodu'' koji je osnovao biskup Pušić. Liturgijski kongresi održani su i poslije, [[Treći hrvatski liturgijski kongres - Đakovo 1939.|Treći]] u Đakovu 1939. (tema Sakramenti krštenja i potvrde) te [[Četvrti hrvatski liturgijski kongres - Zagreb 1940.|četvrti]] u Zagrebu 1940. (tema Kristovo svećeništvu u čovječanstvu). | ||
Prve raten godine proveo je u Pragu. Iz okupirane Češke otišao je 1942. kad su nacisti [[nacistički progoni katolika|protjerali]] benediktince iz Praga i zatvorili samostan. Otišao je u Rim na Papinski institut kršćanske arheologije, gdje je upisao poslijediplomski, a već 1944.- doktorirao je na temi ''Ruka Božja u kršćanskoj ikonografiji''. Poslije rata vratio se u praški Emaus, no ondje su nakon kratkog vremena komunističke vlasti napravile što i nacističke - zatvorile samostan. Kirigin je otišao u Sloveniju u Maribor gdje je obnovio benediktinski priorat. Priorat je premješten u Opatiju. Tamo je Kirigin bio glavni promicatelj novouspostavljenog Središta liturgijskog apostolata. Kirigin je u obližnjoj Rijeci predavao na teologiji predavao liturgiku, patrologiju i kršćansku arheologiju. Nakon desetljeća otišao je na Pašman. | Prve raten godine proveo je u Pragu. Iz okupirane Češke otišao je 1942. kad su nacisti [[nacistički progoni katolika|protjerali]] benediktince iz Praga i zatvorili samostan. Otišao je u Rim na [[Papinski institut kršćanske arheologije]], gdje je upisao poslijediplomski, a već 1944.- doktorirao je na temi ''Ruka Božja u kršćanskoj ikonografiji''. Poslije rata vratio se u praški Emaus, no ondje su nakon kratkog vremena komunističke vlasti napravile što i nacističke - zatvorile samostan. Kirigin je otišao u Sloveniju u Maribor gdje je obnovio [[Benediktinci|benediktinski]] priorat. Priorat je premješten u Opatiju. Tamo je Kirigin bio glavni promicatelj novouspostavljenog Središta liturgijskog apostolata. Kirigin je u obližnjoj Rijeci predavao na teologiji predavao [[liturgika|liturgiku]], [[patrologija|patrologiju]] i [[kršćanska arheologija|kršćansku arheologiju]]. Nakon desetljeća otišao je na Pašman. | ||
Zaslužan je za to što je obnovljen [[Samostan sv. Kuzme i Damjana|samostan Čokovac]] na [[Pašman]]u, koji je bio u ruševinama.<ref name="Ursić"/> Vodio je župu Tkon, pa župu Pag i zatim župu Biograd na moru. Na zadarskoj Teologiji predavao je liturgiku, a ondje je bio i rektor. Bio je potpredsjednik Interdijecezanskog odbora osnovanog u Zagrebu 1955. godine. Taj je odbor bio predviđen za skrb za cjelokupnu liturgijsku obnovu u cijeloj državi; predsjednik je bio [[Franjo Šeper]]. 1959. pokrenuo je Kirigin liturgijsko-pastoralni časopis Služba Božja. Izdavao je časopis za puk Molite braćo. Kirigin je objavio članke u Vjesniku đakovačke biskupije, Službi Božjoj, Molite braćo, [[Bogoslovska smotra|Bogoslovskoj smotri]], [[Vrelo života|Vrelu života]], [[Crkva u svijetu|Crkvi u svijetu]], Mariji, Liturgijsko-pastoralnom listiću, benediktinskom biltenu Naša prisutnost - Mir naš. 1985. je godine opširno komentirao Konstituciju o liturgiji [[Sacrosanctum Concilium]]. | Zaslužan je za to što je obnovljen [[Samostan sv. Kuzme i Damjana|samostan Čokovac]] na [[Pašman]]u, koji je bio u ruševinama.<ref name="Ursić"/> Vodio je župu Tkon, pa župu Pag i zatim župu Biograd na moru. Na zadarskoj Teologiji predavao je liturgiku, a ondje je bio i rektor. Bio je potpredsjednik Interdijecezanskog odbora osnovanog u Zagrebu 1955. godine. Taj je odbor bio predviđen za skrb za cjelokupnu [[liturgijska obnova|liturgijsku obnovu]] u cijeloj državi; predsjednik je bio [[Franjo Šeper]]. 1959. pokrenuo je Kirigin liturgijsko-pastoralni časopis Služba Božja. Izdavao je časopis za puk Molite braćo. Kirigin je objavio članke u Vjesniku đakovačke biskupije, Službi Božjoj, Molite braćo, [[Bogoslovska smotra|Bogoslovskoj smotri]], [[Vrelo života|Vrelu života]], [[Crkva u svijetu|Crkvi u svijetu]], Mariji, Liturgijsko-pastoralnom listiću, benediktinskom biltenu Naša prisutnost - Mir naš. 1985. je godine opširno komentirao Konstituciju o liturgiji [[Sacrosanctum Concilium]]. | ||
Poznat je kao obnovitelj [[benediktinci|benediktinskog]] reda u Hrvatskoj.<ref name="Ursić"/> | Poznat je kao obnovitelj [[benediktinci|benediktinskog]] reda u Hrvatskoj.<ref name="Ursić"/> | ||
| Redak 31: | Redak 31: | ||
[[Kategorija:Životopisi, Brač]] | [[Kategorija:Životopisi, Brač]] | ||
[[Kategorija:Crkveno školstvo]] | [[Kategorija:Crkveno školstvo]] | ||
[[Kategorija:Hrvatski prevoditelji]] | |||
Inačica od 01:55, 7. rujna 2024.
O. Martin Josip Kirigin (Mirca, Brač, 14. prosinca 1908. − samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, Pašman, 7. studenoga 2001.), hrvatski poznati liturgičar, zauzeti i neumorni promicatelj liturgijske ideje i obnove kod Hrvata, prevoditelj.
Brat je hrvatskog pjesnika i intelektualca Nikole Kolje Kirigina.[1]
Životopis
Rodio se je u Mircima 1908. godine kao Josip Kirigin. U Splitu je pohađao gimnaziju u sjemeništu. Studirao je bogoslovlje u Ljubljani. Tad se upoznao s euharistijskim pučko-liturgijski apostolatom austrijskog promicatelja liturgije Pija Parscha, što je poslije mnogo utjecali na Kiriginovo liturgijsko djelovanje. Rezultat je rad Učinci Euharistije u misnim sekretama i postkomunijima koji je napisao kod prof. F. Lukmana. Za svećenika se je zaredio 29. lipnja 1931. godine, a zaredio ga je biskup Miho Pušić. Po zaređenju biskkup ga je stavio za kapelana i kornog vikara u katedralnoj župi te katehetom svih škola u Hvaru. Uz sve to, vodio je i Djevojačko društvo Srca Isusova i udruge križara.
Pisao je članke koje je objavio u Križu na Jadranu iz Splita, Vrhbosni iz Sarajeva i zagrebačkom Duhovnom životu, raznim orlovskim listovima. U Hvaru je pokrenuo tjedni i mjesečni časopis Život s Crkvom (izlazio 1934. - 1942., Kirigin ga je uređivao do 1938.), koji je, kako se pokazalo, imao najvažniju ulogu u promicanju liturgijskog apostolata u Hrvatskoj. Kolovoza 1938. uz biskupovo dopuštenje pristupio je benediktincima u samostanu Emausu u Pragu. Ondje je uzeo redovničko ime Marin.
Kirigin je mnogo zaslužan za održavanje Prvoga hrvatskog liturgijskog kongresa u Hvaru 1936. i Drugog u Splitu 1938. godine (tema misa, njeno bolje razumijevanje i aktivnije sudjelovanje vjernika u misi). Kirigin je tad postao tajnik Odbora za promicanje liturgijske obnove u hrvatskom narodu koji je osnovao biskup Pušić. Liturgijski kongresi održani su i poslije, Treći u Đakovu 1939. (tema Sakramenti krštenja i potvrde) te četvrti u Zagrebu 1940. (tema Kristovo svećeništvu u čovječanstvu).
Prve raten godine proveo je u Pragu. Iz okupirane Češke otišao je 1942. kad su nacisti protjerali benediktince iz Praga i zatvorili samostan. Otišao je u Rim na Papinski institut kršćanske arheologije, gdje je upisao poslijediplomski, a već 1944.- doktorirao je na temi Ruka Božja u kršćanskoj ikonografiji. Poslije rata vratio se u praški Emaus, no ondje su nakon kratkog vremena komunističke vlasti napravile što i nacističke - zatvorile samostan. Kirigin je otišao u Sloveniju u Maribor gdje je obnovio benediktinski priorat. Priorat je premješten u Opatiju. Tamo je Kirigin bio glavni promicatelj novouspostavljenog Središta liturgijskog apostolata. Kirigin je u obližnjoj Rijeci predavao na teologiji predavao liturgiku, patrologiju i kršćansku arheologiju. Nakon desetljeća otišao je na Pašman.
Zaslužan je za to što je obnovljen samostan Čokovac na Pašmanu, koji je bio u ruševinama.[1] Vodio je župu Tkon, pa župu Pag i zatim župu Biograd na moru. Na zadarskoj Teologiji predavao je liturgiku, a ondje je bio i rektor. Bio je potpredsjednik Interdijecezanskog odbora osnovanog u Zagrebu 1955. godine. Taj je odbor bio predviđen za skrb za cjelokupnu liturgijsku obnovu u cijeloj državi; predsjednik je bio Franjo Šeper. 1959. pokrenuo je Kirigin liturgijsko-pastoralni časopis Služba Božja. Izdavao je časopis za puk Molite braćo. Kirigin je objavio članke u Vjesniku đakovačke biskupije, Službi Božjoj, Molite braćo, Bogoslovskoj smotri, Vrelu života, Crkvi u svijetu, Mariji, Liturgijsko-pastoralnom listiću, benediktinskom biltenu Naša prisutnost - Mir naš. 1985. je godine opširno komentirao Konstituciju o liturgiji Sacrosanctum Concilium.
Poznat je kao obnovitelj benediktinskog reda u Hrvatskoj.[1] Bavio se prevođenjem, sa slovenskog i drugih jezika. Preveo je na hrvatski Romana Guardinija, Hilarija iz Poitiersa, Anzelma Lentinija i dr.[2]
Umro je 7. studenoga 2001., a pokopan 8. studenoga u samostanskoj grobnici.
Izvori
- Marin Škarica: In memoriam Martinu Kiriginu (1908.-2001.), Crkva u svijetu 36 (2001), br. 4, str. 462.-487.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Andro Ursić: U spomen: Nikola Kolja Kirigin (1918. - 2011.), Hrvatski svjetski kongres, (nedatirano), pristupljeno 22. travnja 2015.
- ↑ Katalog knjižnica grada Zagreba
Vanjske poveznice
- Kronološki pregled članaka (1986.-2010.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Split
- Naš crkveni asistent, pater Danijel Koraca doktorirao na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu, Zajednica kršćanskog života, 14. siječnja 2015. (pod naslovom “Dragutin Kniewald i Martin Kirigin, OSB. Dvojica predvodnika liturgijske obnove u Hrvatskoj“,)