Razlika između inačica stranice »Canterburyjske priče«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bnz) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Canterburyjske priče''' (''engl. The Canterbury Tales''), zbirka priča [[Geoffrey Chaucer|Geoffreya Chaucera]], većinom u stihovima, napisana na [[srednjoengleski jezik|srednjoengleskom jeziku]] između 1387. i 1400.<ref name=EB>[https://www.britannica.com/topic/The-Canterbury-Tales ''The Canterbury Tales'', Encyclopædia Britannica, 8. listopada 2015.] (pristupljeno 24. siječnja 2018.)</ref> Spada među temeljna djela [[Engleska književnost|engleske književnosti]]. Nastala je dijelom po uzoru na [[Dekameron|Decameron]] [[Giovanni Boccaccio|Giovannija Boccaccia]], s čijim se djelima Chaucer upoznao za boravka u Italiji. | |||
Zbirku uokviruje priča o 30-ero hodočasnika koji iz okolice [[London|Londona]] kreću u [[Canterbury]] u pokrajini [[Kent]], kako bi se poklonili grobu Thomasa Becketa. Hodočasnici su predstavnici različitih društvenih staleža, zanimanja i osobnosti.<ref name=MS>[http://www.matica.hr/knjige/autor/590/ Milivoj Solar, ''Geoffrey Chaucer'', Književni leksikon, 2. izdanje, str. 79-80, matica.hr] (pristupljeno 24. siječnja 2018.)</ref> Pred polazak se okupljaju u gostionici Tabard i dogovaraju se da će se na putu do Canterburyja i natrag natjecati u pričanju priča. Chaucer je planirao napisati stotinjak priča, po dvije za svakog hodočasnika u odlasku i povratku. Do kraja života ih je napisao 24, od čega 22 u stihu (jampskom desetercu), i dvije u prozi. Priče žanrovski variraju od viteških romansi, narodnih priča, svetačkih legendi i [[Basna|basni]] do [[Himna|himne]], [[Alegorija|alegorije]] i čak [[Alkemija|alkemičarskog]] računa.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=11514 LZMK, Hrvatska enciklopedija, ''Chaucer, Geoffrey''] (pristupljeno 24. siječnja 2018.)</ref> Teme i priče su preuzete iz Decamerona, francuske književnosti i lokalnih legendi.<ref name=MS/> Prožete su [[Ironija|ironijom]], [[Humor|humorom]], i ponekad [[Satira|satirom]]. Odlikuje ih jednostavnost i lakoća izlaganja te korištenje poslovica, mudrih izreka i drugih obilježja narodnog jezika onoga vremena.<ref name=MS/> | Zbirku uokviruje priča o 30-ero hodočasnika koji iz okolice [[London|Londona]] kreću u [[Canterbury]] u pokrajini [[Kent]], kako bi se poklonili grobu Thomasa Becketa. Hodočasnici su predstavnici različitih društvenih staleža, zanimanja i osobnosti.<ref name=MS>[http://www.matica.hr/knjige/autor/590/ Milivoj Solar, ''Geoffrey Chaucer'', Književni leksikon, 2. izdanje, str. 79-80, matica.hr] (pristupljeno 24. siječnja 2018.)</ref> Pred polazak se okupljaju u gostionici Tabard i dogovaraju se da će se na putu do Canterburyja i natrag natjecati u pričanju priča. Chaucer je planirao napisati stotinjak priča, po dvije za svakog hodočasnika u odlasku i povratku. Do kraja života ih je napisao 24, od čega 22 u stihu (jampskom desetercu), i dvije u prozi. Priče žanrovski variraju od viteških romansi, narodnih priča, svetačkih legendi i [[Basna|basni]] do [[Himna|himne]], [[Alegorija|alegorije]] i čak [[Alkemija|alkemičarskog]] računa.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=11514 LZMK, Hrvatska enciklopedija, ''Chaucer, Geoffrey''] (pristupljeno 24. siječnja 2018.)</ref> Teme i priče su preuzete iz Decamerona, francuske književnosti i lokalnih legendi.<ref name=MS/> Prožete su [[Ironija|ironijom]], [[Humor|humorom]], i ponekad [[Satira|satirom]]. Odlikuje ih jednostavnost i lakoća izlaganja te korištenje poslovica, mudrih izreka i drugih obilježja narodnog jezika onoga vremena.<ref name=MS/> | ||
Trenutačna izmjena od 07:32, 7. svibnja 2022.
Canterburyjske priče (engl. The Canterbury Tales), zbirka priča Geoffreya Chaucera, većinom u stihovima, napisana na srednjoengleskom jeziku između 1387. i 1400.[1] Spada među temeljna djela engleske književnosti. Nastala je dijelom po uzoru na Decameron Giovannija Boccaccia, s čijim se djelima Chaucer upoznao za boravka u Italiji.
Zbirku uokviruje priča o 30-ero hodočasnika koji iz okolice Londona kreću u Canterbury u pokrajini Kent, kako bi se poklonili grobu Thomasa Becketa. Hodočasnici su predstavnici različitih društvenih staleža, zanimanja i osobnosti.[2] Pred polazak se okupljaju u gostionici Tabard i dogovaraju se da će se na putu do Canterburyja i natrag natjecati u pričanju priča. Chaucer je planirao napisati stotinjak priča, po dvije za svakog hodočasnika u odlasku i povratku. Do kraja života ih je napisao 24, od čega 22 u stihu (jampskom desetercu), i dvije u prozi. Priče žanrovski variraju od viteških romansi, narodnih priča, svetačkih legendi i basni do himne, alegorije i čak alkemičarskog računa.[3] Teme i priče su preuzete iz Decamerona, francuske književnosti i lokalnih legendi.[2] Prožete su ironijom, humorom, i ponekad satirom. Odlikuje ih jednostavnost i lakoća izlaganja te korištenje poslovica, mudrih izreka i drugih obilježja narodnog jezika onoga vremena.[2]
Canterburyske priče je na hrvatski preveo Luko Paljetak.[4]
Izvori
- ↑ The Canterbury Tales, Encyclopædia Britannica, 8. listopada 2015. (pristupljeno 24. siječnja 2018.)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Milivoj Solar, Geoffrey Chaucer, Književni leksikon, 2. izdanje, str. 79-80, matica.hr (pristupljeno 24. siječnja 2018.)
- ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Chaucer, Geoffrey (pristupljeno 24. siječnja 2018.)
- ↑ Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Katalog, Canterburyjske priče (pristupljeno 24. siječnja 2018.)