Anto Orlovac: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
Mons. '''Anto Orlovac''' ([[Bukovica (Banja Luka, BiH)|Bukovica]] podno [[Banjolučka Kozara|Banjolučke Kozare]], [[30. siječnja]] [[1947.]]),<ref name="Orlovac"/> hrvatski [[katoličanstvo|katolički]] [[svećenik]], [[crkveno školstvo|crkveni prosvjetni]] djelatnik, katolički [[publicist]] i visoki crkveni dužnosnik i dužnosnik u katoličkim medijima<ref name="IKA-25. godišnjica">IKA: [http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=13189 Dr Ante Orlovac proslavio 25. godišnjicu svećeništva], 02.07.1997 | 00:00 | IKA V - 13189/7. Pristupljeno 14. svibnja 2016.</ref>, [[crkveno pravo|crkveni pravnik]] i [[crkvena povijest|crkveni povjesničar]].<ref name="Verbum">[http://verbum.hr/knjige/autor-orlovac-anto/ Anto Orlovac], Verbum, Pristupljeno 14. svibnja 2016.</ref> Živi i radi u Banjoj Luci.<ref name="Suza dolinska"/> | |||
== Životopis == | == Životopis == |
Posljednja izmjena od 1. svibanj 2022. u 09:34
Mons. Anto Orlovac (Bukovica podno Banjolučke Kozare, 30. siječnja 1947.),[1] hrvatski katolički svećenik, crkveni prosvjetni djelatnik, katolički publicist i visoki crkveni dužnosnik i dužnosnik u katoličkim medijima[2], crkveni pravnik i crkveni povjesničar.[3] Živi i radi u Banjoj Luci.[4]
Životopis[uredi]
Rodio se je 1947. u Bukovici kod Banje Luke, od oca Ive Orlovca i majke Marije rođ. Vidović. Predzadnje je dijete u obitelji sa sedmero djece. [1] Škole je pohađao u rodnoj Bukovici, Barlovcima, Trnu, Zagrebu, Đakovu i Innsbrucku. Na Bogoslovnom fakultetu sveučilišta u austrijskom Innsbrucku magistrirao je 1973., a doktorirao teologiju 1977. godine temom podnaslova Osnutak Banjolučke biskupije u okviru ponovnog uvođenja redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini .[4]
1. srpnja 1972. se je godine zaredio u trapističkoj crkvi u Banjoj Luci, na Petrovo, za svećenika Banjolučke biskupije. Većinu je svog života proveo službujući na području banjolučke biskupije.[2] Djelovao je u župama Banjoj Luci i Ravskoj te među prognanicima u okolici Karlovca[3] (u Tušiloviću i Krnjaku).[4]
Profesor Vrhbosanske katoličke bogoslovije. Predavao crkvenog prava na tamošnjoj Visokoj teološkoj školi.[4] Od početka akademske godine 1996./97. rektor vrhbosanske bogoslovije (dvije godine, do 1998.[3]). Predavao i na Teološkom institutu u Banjoj Luci.[4] Obnaša dužnost ravnatelja Katoličke tiskovne agencije.[2] U Banjolučkoj biskupiji također i generalni vikar[5] sve do imenovanja pomoćnog biskupa mons. dr Marka Semrena 2010. godine obnašao je uz to i dužnost generalnog vikara Banjolučke biskupije. [4] 2003. je godine bio predsjednik Crkvenoga organizacijskog odbora za doček Svetog Oca.[6]
Piše prikaze, osvrte, komentare, recenzije, članke i dr. u časopisima i listovima: Vrhbosna, Vrhbosnensia, Hrvatsku misao iz Sarajeva, Croatica christiana periodica, Glas Koncila, Katolički tjednik,[4] Hrvatsko slovo i dr.[4] Afirmirani je pisac o proganjanim i ubijenim hrvatskim svećenicima, redovnicima i redovnicama, svećenicima žrtvama rata i o župama u vihorima ratova.[7][8] Piše i bavi se znanstvenim istraživanjem osobito crkvene povijesti Banjolučke biskupije, njezinih župa i osobito života i djelovanja pokojnih svećenika.[4] Biskupski je vikar za hrvatski[4] martirologij.[9] Osim martirološkim temama, bavi se i pisanjem o pjesničkim radovima svećenika.[10] Napisao je više knjiga znanstvenih i popularnih radova iz hrvatske crkvene povijesti.[3]
Okušao se i u duhovnoj poeziji. Autor je pjesme Zastidje se rijeka Drina.[11][12] Pjesma je posvećena Drinskim mučenicama, a objavio ju je u 28. broju Suze dolinske, lista župe Uznesenja BDM Dolina, godišnjeg lista čije izlaženje Orlovac redovito prati.[4] U knjizi Zemljo Bosno i Hercegovino, papa te nosi u srcu objavio je svoju pjesmu u desetercu Banjaluku papa pohodio, povodom drugog pastoralnog pohoda Ivana Pavla II. BiH 22. lipnja 2003. godine.[4].
Djela[uredi]
- Zbornik o Bosanskom Grahovu Hrvati Dinare Slavka Galiota i Ante Orlovca: Procvat, propast i obnova
- tekstovi u Zoran Filipović: »Sveti Otac Ivan Pavao II. u II. pastirskom pohodu Bosni i Hercegovini, Banja Luka, 22. lipnja 2003«; (priredio i autor fotografija) Zoran Filipović[13]
- Slike izgubljenog zavičaja[1]
- Oko fra Vidova bunara[1](monografija rodne župe sv. Vida u Barlovcima, 2005.)[4]
- Zaustavi se, čovječe!(meditacije u Katoličkom tjedniku)[3]
- Idite i navješćujte (propovjedničke homilije u Katoličkom tjedniku)[3]
- Vjera oči otvara (propovjedničke homilije)[4]
- Riječi života vječnoga (propovjedničke homilije)[4]
- Vjeran do smrti. Život i mučeništvo banjolučkoga svećenika Ante Dujlovića, Biskupski ordinarijat Banja Luka, 2004.[7](životopis svećenika Ante Dujlovića 2004.; prevedeno i na poljski jezik)[4]
- Banjolučki martirologij, Svećenici banjolučke biskupije – žrtve ratova dvadesetog stoljeća (1999.)[4]
- Šematizam Banjalučke biskupije (2000.) [4]
- Procvat, propast, obnova (o župi Bos. Petrovac-Drvar, dva izdanja 2001. i 2006.)[4]
- Učiteljica života – Prilozi iz povijesti katoličke crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (2004) [4]
- Župa Presnače i njezini mučenici (2005.)[4]
- Prijedorski mučenički trolist (2005.)[4]
- Rimokatolička župa sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru nekoć i danas (2006.)[4]
- Slike izgubljenoga zavičaja (monografija župe Trn, 2008.) [4]
- Palme im u rukama – život i mučeništvo župnika Krešimira Barišića i uništenje župe Krnjeuša 1941. godine (2008.) [4]
- Leksikon pokojnih svećenika Banjolučke biskupije (2011.)[4]
- Plamteća zvijezda u noći mržnje (životopis svećenika-mučenika Ivana Grgića, 2012.) te najnovija Stoljeće i pol župe Obljaj-Bosansko Grahovo (2013.)[4]
- Jedno stoljeće Banjolučke crkve (monografija o stoljeću banjolučke biskupije. Izradu naručio biskup Alfred Pichler, zbog komunističkih pritisaka nije smjela biti objavljena)[4]
Suautor je u dvadesetak knjiga. Ističu se:
- Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006 (s Franjom Marićem)[4]
- Zemljo Bosno i Hercegovino, papa te nosi u srcu (s Ivicom Božinovićem)[4]
- Ljubav sve nadvladava ' (suautor i urednik)
Priredio za tisak knjigu Nikole Bilogrivića Katolička Crkva na području Banjalučke biskupije do invazije Turaka.[4]
Izvori[uredi]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Orlovac dr Anto Orlovac, Bukovica
- ↑ 2,0 2,1 2,2 IKA: Dr Ante Orlovac proslavio 25. godišnjicu svećeništva, 02.07.1997 | 00:00 | IKA V - 13189/7. Pristupljeno 14. svibnja 2016.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Anto Orlovac, Verbum, Pristupljeno 14. svibnja 2016.
- ↑ 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 4,14 4,15 4,16 4,17 4,18 4,19 4,20 4,21 4,22 4,23 4,24 4,25 4,26 4,27 4,28 4,29 4,30 Mons dr. Anto Orlovac, Suza dolinska, Donja Dolina, Novo Selo, Gornja Dolina, siječanj 2014. Pristupljeno 14. svibnja 2016.
- ↑ IKA: U župi Odžak-Ćaić kraj livna proslavljen blagdan sv. Mihovila, 30.09.1996 | 00:00 | IKA V - 10839/9 . Pristupljeno 14. svibnja 2016.
- ↑ IKA: Mons. Anto Orlovac, 22.06.2003 | IKA F - 982. Pristupljeno 14. svibnja 2016.
- ↑ 7,0 7,1 Marko Lukenda: Svećenik mučenik naroda i vjere, Naša riječ, list hrvatskih katoličkih misija u Austriji, zajednički broj 11, ožujak 2005., godina IV, str. 7.-8. Pristupljeno 14. svibnja 2016.
- ↑ Anto Orlovac: Hrvatski martirologij. Ubijeni vlč. Waldemar M. Nestor i hodočasnici pokopani poslije 73 godine, Hrvatsko slovo, 5. prosinca 2014., str. 4.-5.
- ↑ am: Biskupu Komarici predana dokumentacija Istražne komisije za beatifikaciju vlč. Ante Dujlovića, narod.hr, 4. kolovoza 2015. Pristupljeno 14. svibnja 2016.
- ↑ Predstavljen zbornik uz 25. obljetnicu biskupskog ređenja mons. Želimira Puljića, Katolički bogoslovni fakultet Sarajevo/IKA, 12. prosinca 2015. Pristupljeno 14. svibnja 2016.
U Zborniku znanstvenih radova "U jedinstvu, slobodi i ljubavi, priredio mons. dr. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH. "U drugom dijelu autori su...Anto Orlovac (Pjesnički promplasaji mladog Severina Perneka, biskupa dubrovačkog),..." - ↑ Marija S.: Duhovna poezija, Obitelj malih Marija, 23. listopada 2012. Pristupljeno 14. svibnja 2016.
- ↑ Anto Orlovac: Hommage uništenom zavičaju, Hrvatsko slovo, 6. travnja 2007., str. 22.
- ↑ Bibliografija, stranica postulature Ivana Merza. Pristupljeno 14. svibnja 2016.