Razlika između inačica stranice »Novoplatonizam«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bmz) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Novoplatonizam''' ili '''neoplatonizam''' naziv je za religijsko-mističnu školu [[filozofija|filozofije]] koja je djelovala [[3. stoljeće|3.]]-[[6. stoljeće|6. stoljeća]]. Najznačajniji predstavnik novoplatonizma bio je filozof [[Plotin]] ([[204.]] – [[270.]]) koji je djelovao u [[Aleksandrija|Aleksandriji]], a kasnije u [[Rim]]u kao glasoviti učitelj filozofije.<ref>Kalin, Boris, str. 110.</ref> | |||
== Antički novoplatonizam == | == Antički novoplatonizam == | ||
Trenutačna izmjena od 15:01, 20. ožujka 2022.
Novoplatonizam ili neoplatonizam naziv je za religijsko-mističnu školu filozofije koja je djelovala 3.-6. stoljeća. Najznačajniji predstavnik novoplatonizma bio je filozof Plotin (204. – 270.) koji je djelovao u Aleksandriji, a kasnije u Rimu kao glasoviti učitelj filozofije.[1]
Antički novoplatonizam
Novoplatonizam je nastao u Aleksandriji, dodirnoj točki Istoka i Zapada, gdje su se ispreplitali religijski utjecaji iz Perzije i Babilona, egipatska vjerovanja, židovska vjera i kršćanske sekte.
Novoplatonistička filozofska škola kasnije djeluje u Rimu, a zatim u Siriji i Ateni.
Razvio se na osnovi učenja filozofa Platona i ranijih Platonista. Osnivačem novoplatonizma smatra se Amonije Sakas, no središnju ideju i osnove te filozofske škole postavio je njegov učenik Plotin.
Glavna je postavka u Plotinovoj metafizici njegovo učenje o trojstvu koje se sastoji od Jednog, Uma i Duše. Prema njemu, čitava stvarnost proizlazi iz vrhovnog i nepromjenljivog principa Jednog. Jedno je uzrok i izvor svega i sve što postoji po njemu postoji. Razlikuju se stupnjevi bitka koji se prepoznaju kao um, ideje, duša i konačno materija. Dakle, emanacijom iz Jednog nastaje Um, a novom emanacijom iz Uma nastaje Duša.[2] Što je nešto dalje od Jednog, ono manje jest. Jedno se ne može spoznati znanjem, već mističnom ekstazom u trenutka kada čovjek transcendira svakodnevnu svijest te se u mističnoj ljubavi spaja u Prajedno.[3]
Škola je prestala s djelovanjem 529. godine kada je bizantski car Justinijan I. zatvorio sve filozofske škole u Ateni.
Srednjovjekovni novoplatonizam
Unatoč širenju kršćanstva i kasnijem gašenju posljednjih poganskih filozofskih škola u 6. stoljeću, načela novoplatonizma preživjela su. Novoplatonizam je utjecao na pojedine ranokršćanske teologe, poput Origena i Pseudo-Dionizija Areopagita.
Istodobno, novoplatonizam se spojio sa mističnim gnosticizmom, kao i sa idejama židovske kabale.
Platonov utjecaj osjećao se kroz kršćanski nauk sv. Augustina, ali i drugih ranih krščanskih mislioca. Skolastički filozofi postupno odbacuju Platonov autoritet u kršćanskoj filozofiji i zamijenjuju ga Aristotelom, što svoj vrhunac dostiže u 13. stoljeću kada Toma Akvinski nastoji utemeljiti katoličko učenje na Aristotelovoj filozofiji koja je u opreci prema filozofiji Platona i novoplatonizma.[4]
Renesansni novoplatonizam
Uoči i nakon pada Carigrada pod osmansku vlast 1453. godine, u Italiju su prebjegle brojne izbjeglice iz Bizanta, a među njima i učeni ljudi, što je potaknulo pojavu renesanse i ponovno otkrivanje interesa za antičku baštinu.
U Firenci je početkom 15. stoljeća otvorena Firentinska akademija u kojoj je proučavana Platonova filozofija koja je postala temeljnim idejnim sustavom renesanse.[5]
Među filozofima koji su djelovali u okvirima novoplatonističke filozofije ističu se Marsilio Ficino, Giovanni Pico della Mirandola, kao i naš Frano Petrić.
Moderni novoplatonizam
Vidi još
Bilješke
Literatura
- Kalin, Boris, Povijest filozofije, Zagreb, 1997. ISBN 953-0-20424-8
- Opća enciklopedija, sv. VI., Zagreb, 1980.
- Russell, Bertrand, Mudrost Zapada, Split, 2005. ISBN 953-214-298-3
| |||||||||||||||||||||||