Dekroatizacija Hrvata u Vojvodini

Dekroatizacija Hrvata u Vojvodini sprovodi se od vremena reformi Habsburške Monarhije. Habsburška Monarhija je prije podjele počela s politikom germanizacije krajeva, bilo koloniziranjem njemačkog stanovništva bilo germaniziranjem svih naroda, uključujući Hrvata.

Povijesni razvoj

Od agresivne asimilatorske politike Kraljevine Ugarske sprovodi se politika dekroatiziranja Hrvata, osobito nakon podjele Monarhije na austrijski i ugarski dio. Sprovodilo se mađariziranje. Hrvatski je izbacivan iz školstva i Crkve i nije uvođen gdje je bilo Hrvata. Statistike na popisima iskrivljavane su radi povećavanja udjela Mađara u ukupnom stanovništvu Ugarske. Govornik mađarskog jezika upisivan je kao Mađar, bez obzira na stvarnu nacionalnu pripadnost. Primjenjivala se i fizička sila. Djecu se šibalo ako su se služili hrvatskim, a starije premlaćivalo. Inteligencija se odnarođivala, mađarski promican kao jezik prestiža, a jezici manjina kao neki nazadni. Sprovodilo se to i cijelim krajevima gdje je bila obilata većina drugih naroda, pa su nekadašnje kule hrvatstva poput Pečuha ili osobito Baje pomađarene. Promicani su partikularizmi, radi usitnjavanja broja Hrvata. Razvidno je da su sela bila hrvatska jer su se u različitim uzastopnim popisima isti stanovnici izjašnjavali kao Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, Iliri i dr. Hrvatsko ime bilo je progonjeno, pa su Hrvati pribjegavali manje provokativnom bunjevačkom imenu, zbog čega su hrvatska društva nosila bunjevačko ime. Uskoro je i to ime postalo provokacijom, pa su hrvatska nacionalna društva bila bez nacionalnog atributa. Nakon Trianonskih sporazuma i raspada Ugarske primjenjivala je Mađarska još grublje nasilje prema manjinskim krajevima, osobito pograničnim i istaknutim pojedincima koji su iskazivali želju za priključivanjem tih krajeva zemlji kojoj je pripadao njihov narod (Hrvatska, Srbija, Rumunjska, Slovačka i dr.).

Nakon početne tolerancije i srpski hegemoni u Kraljevini SHS sprovodili su politiku kao Kraljevina Ugarska, promovirajući politiku usitnjavanja broja Hrvata partikularizmima (bunjevaštvo, šokaštvo), pseudoznanstvenim dokazivanjima o srpstvu tog dijela hrvatskog naroda. Karađorđevićevski gremiji vodili su politiku da bački Bunjevci nisu Hrvati, a u krajevima gdje su Hrvati grade se naselja za obitelji srpskih solunskih dobrovoljaca. Pristaše nehrvatstva Bunjevaca među tim odnarođenim Hrvatima bili su zagriženi pristaše Radikalne stranke. Posljednjih godina Kraljevine Jugoslavije vlasti popuštaju s tim mjerama.

Titova Jugoslavija u početku emancipira Hrvate u Vojvodini i dokida karađorđevićevsku politiku. "U samo četiri godine slijedi politika srbiziranja pod plaštom jugoslavenštine i srpskohrvatskog i gašenja ili preimenovanja institucija hrvatskog imena. Broj Hrvata dosegao je popisni maksimum 1961. godine sa 145.431 pripadnikom i od tada bilježi pad, osobito snažan između 1971. i 1981. godine, kad je broj pao sa 138.000 na 119.000 te 1981. i 1991. godine, kad je pao na 74.000, dok je u istom razdoblju naglo narastao broj "ostalih", neopredijeljenih, regionalnog identiteta, deklariranih kao Jugoslaveni, Bunjevci i Šokci. Na popisu 2002. godine bilo je 56.000 Hrvata, a 2011. godine 47.000 Hrvata. Brojka Bunjevaca u nacionalnom smislu kreće se oko 20.000 i opada, a Šokaca oko 1.000 i opada.

Pripreme za rat nosile su i politiku promjene identiteta Vojvodine. Karađorđevićevsku politiku obnovio je Slobodan Milošević, kojem su pojedini Bunjevci ne-Hrvati bili u vrhu njegova režima. Procjena broja Hrvata koji su bili protjerani iz Vojvodine u razdoblju između 1991. i 2005. godine varira od 45.000 do 70.000. Neprihvaćanjem hrvatske etničke pripadnosti bunjevačkih i šokačkih Hrvata (odnosno forsiranim stvaranjem umjetnih novih nacija "Bunjevaca" i "Šokaca"), njihovim pretvaranjem u nove etničke skupine, te službenim neprihvaćanjem postojanja Hrvata u Srbiji, taj proces je dalje ubrzan. Zoran Đinđić je Bunjevcima ne-Hrvatima uskratio svaku potporu jer su oni bili Miloševićevi saveznici. Dolaskom na vlast Vojislava Koštunice nastavila se Miloševićeva politika. Rezultat je oko 20.000 osoba koje su se deklarirale kao Bunjevci. Najveći dio njih nije se zbog uvjerenja izjasnio kao Bunjevac ne-Hrvat, jer se u privatnom životu i u zahtjevima za domovnice izjašnjavaju kao Hrvati. Pribjegavaju nacionalnoj mimikriji zato što je u Srbiji mnogo lakše biti Bunjevac nego Hrvat. Puno je izjašnjenih kao Bunjevac u nacionalno mješovitim brakovima i u nižim socijalnim slojevima bez izgrađene nacionalne svijesti. Uvjereni "Bunjevci" nisu vjernici. Ova lažna zajednica nema svoju nacionalnu elitu. Konzervativne srpske političke, kulturne i znanstvene elite vode projekt izgradnje izmišljene samosvojne bunjevačke nacije. Baziraju ga na antihrvatstvu. Ilustrira ga činjenica da Matica srpska, SANU i srpski sveučilišni profesori normiraju tzv. bunjevački jezik. Politika dekroatizacije Bunjevaca ima i dalekosežnije ciljeve. Rashrvaćivanjem ikavice imaju za cilj pokazati da ikavica nije hrvatski dijalekt, nego neki poseban jezik. Politika se sprovodi u školstvu. U više subotičkih osnovnih škola ravnatelji forsiraju školski predmet »Bunjevački govor«, a istodobno odbijaju ponuditi djeci izučavanje hrvatskoga jezika. Primjer nehrvatske bunjevštine samo je dio šire srbijanske državne politike fragmentacije manjina po načelu divide et impera.