More actions
Bot: Automatski unos stranica |
m brisanje nepotrebnih znakova |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Danko Angjelinović]] ([[Makarska]], [[13. travnja]] [[1891.|1893.]] – [[Split]], [[23. rujna]] [[1963.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] književnik i prevoditelj. | |||
== Životopis == | == Životopis == | ||
Posljednja izmjena od 13. ožujak 2022. u 15:41
Danko Angjelinović (Makarska, 13. travnja 1893. – Split, 23. rujna 1963.), bio je hrvatski književnik i prevoditelj.
Životopis
Potječe iz stare hvarske obitelji iz Sućuraja na Hvaru. Završio je pravni studij u Zagrebu, te stekao stručni naziv doktora prava. Službovao je kao odvjetnički i sudski pripravnik u Splitu i Zagrebu, bio je činovnik u Skoplju, te samostalni odvjetnik u Zagrebu. Oženio je doktoricu Marinu Gutschy.[1] Politički je bio orijentiran jugoslavensko-unitaristički,[1][2] ali po dostupnim podatcima nije bio stranački organiziran; njegov brat Grgo Angjelinović (kao povjerenik za javnu sigurnost u Zagrebu organizirao je gušenje pobune 53. i 25. pukovnije u Zagrebu,[3] kada su 5. prosinca 1918. godine prosvjedovali protiv ujedinjenja sa Srbijom i tada je po službenom izvješću ubijeno 13 prosvjednika, od toga 9 vojnika, a ranjeno 17 ljudi, od toga 10 vojnika[4]) - s kojim je Danko u Zagrebu zajednički vodio odvjetnički ured - bio je istaknuti član jugounitarističke Jugoslavenske demokratske stranke Svetozara Pribićevića.
U vrijeme Drugog svjetskog rata surađuje s četnicima Ilije Trifunovića, zapovjednika četnika na području NDH, i talijanskim okupatorima.[5]
Djed je hrvatske političarke Vesne Pusić[5][6][7]
Književni rad
Angjelinović je svojim djelom Robovi zemlje vrlo je srodan djelima Josipa Kozarca, te ih se obojicu može smatrati nasljednicima Ivana Sergejeviča Turgenjeva. Pisao je pjesme (prvu zbirku pjesama Galebovi objavljuje 1918. godine), novele, humoreske, članke, eseje,[8] pripovijetke i romane,[9] drame i prozu, a osobitu pozornost zavrjeđuje roman o lovačkom psu Moj Dren. Pjesma »Jematva«, posljednja je koju je ispjevao putujući parobrodom »Herceg-Novi« iz Staroga Grada u Split, upravo na dan svoje smrti.
Jedno je vrijeme bio u državnoj službi, a kao odvjetnik radi do 1941. kada odlazi u Split. Drugi je svjetski rat proveo u talijanskoj internaciji. Bio je upućen na prisilni boravak u Apriku (tal. Aprica), liječio se u bolnici u Sondriju, a diplomatski izvor tvrdi kako je bio i u koncentracijskom logoru Ferramontiju. Drugi izvori navode kako je s još 300 Splićana bio upućen na Lipare.[10] Angjelinovićeva supruga bila je internirana u Lepoglavi. Iz zatvora je oslobođen 1944., pa je otišao u Kairo, te se u Drugu Jugoslaviju vratio poslije rata.
Možda zahvaljujući svojoj posve jasnoj jugoslavenskoj orijentaciji, nije proganjan od komunističkih vlasti, a 1955. godine mu je objavljen i nagrađen "Lovačkom nagradom" roman lovačke tematike Posljednja želja.
Povezani članci
Literatura
- Angjelinović, Danko — Proleksis enciklopedija: prva hrvatska opća i nacionalna online enciklopedija
- Ivan Pederin, Hrvatski velikosrbi — Danko Angjelinović // Croatica et Slavica Iadertina, sv. 2, br. 2, (2007.), 297. – 325. (izvorni znanstveni članak)
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Radoš, Ivica. Od pelena do Pantovčaka, Globus, 23. listopada 2009. Preuzeto 30. prosinca 2011.
- ↑ Dalibor Brozović, gl. ur., Hrvatska enciklopedija, 1. sv. : A – Bd, Zagreb : Leksikografski zavod Miroslava Krleže, 1999., str. 254. — za kvalifikaciju o političkoj orijentaciji.
- ↑ Angjelinović, Budislav Grga, Anđelka Stipčević-Despotović (1983.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 22. studenoga 2020.
- ↑ Dr. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak), ISBN 86-03-00771-3, str. 52.
- ↑ 5,0 5,1 Vukojević, Vice. "Časna obitelj" Vesne Pusić. Preuzeto 30. prosinca 2011.
- ↑ Ivana, Vesna Pusić se razljutila zato što joj je otac bio natporučnik sudac u vojsci NDH?, tinolovka-news.com, 11. prosinca 2011. (u međumrežnoj pismohrani archive.org 20. siječnja 2012.)
- ↑ Snježana Dragojević Harapin, Kao na vrhu svijeta, gloria.hr, 7. rujna 2009.
- ↑ Pavao Cindrić, ur., Hrvatsko narodno kazalište : 1894. – 1969., Enciklopedijsko izd., Zagreb : Naprijed : Hrvatsko narodno kazalište, 1969., str. 167.
- ↑ Mate Ujević, gl. ur., Hrvatska enciklopedija, Zagreb : Naklada Konzorcija Hrvatske enciklopedije, 1. sv. : A – Autom, str. 437.
- ↑ Ljubo Boban, Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade: 1941-1943, Globus, Zagreb, 1988., str. 208.