Razlika između inačica stranice »Vranski priorat«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite book +{{Citiranje knjige)) |
||
| Redak 9: | Redak 9: | ||
Na vrhuncu moći je ovaj priorat posjedovao po Dalmaciji, Bosni, Slavoniji i Međimurju oko 40 vlastelinstava, samostana i gradova. <ref>[http://dns1.vjesnik.hr/pdf/1999%5C09%5C05%5C21A21.PDF Vjesnik] Od utvrđenog grada do mirnog seoceta, 5. rujna 1999. </ref> | Na vrhuncu moći je ovaj priorat posjedovao po Dalmaciji, Bosni, Slavoniji i Međimurju oko 40 vlastelinstava, samostana i gradova. <ref>[http://dns1.vjesnik.hr/pdf/1999%5C09%5C05%5C21A21.PDF Vjesnik] Od utvrđenog grada do mirnog seoceta, 5. rujna 1999. </ref> | ||
U svojoj raspravi „''Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj''“, [[Ivan Kukuljević Sakcinski]] pozabavio se [[25. veljače]] [[1885.]] s ova dva viteška reda u Hrvatskoj. To je bio uvod u niz daljnjih istraživanja templara i ivanovaca u Vranskom prioratu. O ovoj temi je pisao i [[Ivan Tomko Mrnavić]] u svom drugom djelu, „''Discorso del Priorato della Wrana''“, napisanom [[1609.]], a objavljenom u redakciji [[Luka Jelić|Luke Jelića]] tek [[1906.]] godine. <ref>{{ | U svojoj raspravi „''Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj''“, [[Ivan Kukuljević Sakcinski]] pozabavio se [[25. veljače]] [[1885.]] s ova dva viteška reda u Hrvatskoj. To je bio uvod u niz daljnjih istraživanja templara i ivanovaca u Vranskom prioratu. O ovoj temi je pisao i [[Ivan Tomko Mrnavić]] u svom drugom djelu, „''Discorso del Priorato della Wrana''“, napisanom [[1609.]], a objavljenom u redakciji [[Luka Jelić|Luke Jelića]] tek [[1906.]] godine. <ref>{{Citiranje knjige|last=Tomko Mrnavić |first=Ivan |authorlink= |coauthors= |title=Glasnik Zemaljskog muzeja, Discorso del Priorato della Wrana, knjiga 3., str. 279.-306|year=1906 (1609)|url= https://www.scribd.com/document/54466177/Glasnik-Zemaljskog-muzeja-u-BiH-godina-18-knjiga-3-juli-septembar-1906 |publisher=|location=Sarajevo|id=}}</ref> <ref>{{Citiranje knjige|last=Tvrtković |first=Tamara |authorlink= |coauthors= |title=Između znanosti i bajke, Ivan Tomko Mrnavić, str. 36|year=2008|url= |publisher=Hrvatski institut za povijest|location=Zagreb, Šibenik|id=}}</ref> | ||
== Poznati priori == | == Poznati priori == | ||
Inačica od 22:54, 2. siječnja 2022.
Vranski priorat ili priorat vranski (lat. prioratus Auranae, mađarski vránai perjelség) je bio naziv organizacije vitezova templara na području Hrvatske i Ugarske kada su se 1169. pojavili na tom području.
Osnovni podatci
Središte im se je nalazilo u Vrani, a uživali su posebnu naklonost ugarskih kraljeva Emerika i Andrije II., koji su im poklonili goleme posjede. Osim Vrane, u Primorju su držali Senj (do 1269.).
U unutrašnjosti su na početku XIII. stoljeća posjedovali vlastelinstva Božjakovinu (drugi naziv za templare - božjaci), Glogovnicu, dio Gorske županije u Pokuplju, a u istočnoj Slavoniji Lješnicu, Rasašku i Našice. U kompleks prioratskih posjeda kasnije su uključena vlastelinstva Pakrac, Trnava, Čaklovec i Bijela. Kao naknadu za izgubljeni Senj, templari su 1269. dobili Dubicu i cijelu Dubičku županiju. Nakon ukinuća templarskog reda 1312. godine sve posjede, uključujući i Vranu preuzeli su ivanovci.
Na vrhuncu moći je ovaj priorat posjedovao po Dalmaciji, Bosni, Slavoniji i Međimurju oko 40 vlastelinstava, samostana i gradova. [1]
U svojoj raspravi „Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj“, Ivan Kukuljević Sakcinski pozabavio se 25. veljače 1885. s ova dva viteška reda u Hrvatskoj. To je bio uvod u niz daljnjih istraživanja templara i ivanovaca u Vranskom prioratu. O ovoj temi je pisao i Ivan Tomko Mrnavić u svom drugom djelu, „Discorso del Priorato della Wrana“, napisanom 1609., a objavljenom u redakciji Luke Jelića tek 1906. godine. [2] [3]
Poznati priori
- Bartol Berislavić, jajački ban
- Ivan Paližna, hrvatski ban