Razlika između inačica stranice »Pokolj u Križančevu Selu«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
m (no summary specified)
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiraj web))
Redak 41: Redak 41:
Ratni zločin uopće nije procesuiran pred Haaškim tribunalom. Nalogodavcima i stvarnim bjelosvjetskim moćnicima koji su povlačili sve konce u Tribunalu hrvatske žrtve uvijek su bile u drugom planu, podcijenjene i zanemarene,<ref name="25.g. Krvavog Badnjaka"/> sve se radilo da se ocrni bh. Hrvate novim crnim mitom, Hrvatima se tražilo trun od kojeg se pravilo brvno, dok su na muslimansko-bošnjačkoj strani prolazile nekažnjene šume zločina.  
Ratni zločin uopće nije procesuiran pred Haaškim tribunalom. Nalogodavcima i stvarnim bjelosvjetskim moćnicima koji su povlačili sve konce u Tribunalu hrvatske žrtve uvijek su bile u drugom planu, podcijenjene i zanemarene,<ref name="25.g. Krvavog Badnjaka"/> sve se radilo da se ocrni bh. Hrvate novim crnim mitom, Hrvatima se tražilo trun od kojeg se pravilo brvno, dok su na muslimansko-bošnjačkoj strani prolazile nekažnjene šume zločina.  
Negativna uloga u rasvjetljavanju ovog zločina pripada i ondašnjem posebnom UN-ovom izvjestitelju za ljudska prava za područje bivše Jugoslavije [[Tadeusz Mazowiecki|Tadeuszu Mazowieckom]]. Zbog vlastita neznanja, naivnosti, površnosti, pristranosti, zaslijepljenošću muslimansko-bošnjačkom propagandom ili po nalogu nekog moćnijeg iznad sebe čije je zapovijedi sa strahopoštovanjem izvršavao, kao i brojni drugi dužnosnici međunarodne zajednice, novinstvu je izjavio da je akcija u Križančevu Selu bila "čista vojnička pobjeda Armije BiH", čime je na duži rok ušutkana svaka zamisao o borbi za istinu u ovom slučaju.<ref name="25.g. Krvavog Badnjaka"/> Umanjivanju zločina pridonijele su izjave "svjedoka" iz Hrvatima nesklonih država poput Velike Britanije, čije je osoblje u BiH obavilo prljavu zadaću protiv Hrvata.<ref>[https://hu-benedikt.hr/?p=19121 Hrvatska udruga Benedikt] Višnja Starešina/narod.hr: ''Britanci skrivaju Al Qaididine zločine u Bosni i sude Hrvatima'', 8. lipnja 2014. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)</ref><ref>[https://hrvatski-fokus.hr/index.php/bosna-i-hercegovina/15333-ashdown-opet-potice-bosnjake-na-rat Hrvatski fokus] Vinko Đotlo: ''Ashdown opet potiče Bošnjake na rat: Britanca brine hrvatsko pravo na svoj dio BiH, no ne brine ga genocidna Republika srpska i sve islamiziranija federacija'', 4. prosinca 2015. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)</ref>
Negativna uloga u rasvjetljavanju ovog zločina pripada i ondašnjem posebnom UN-ovom izvjestitelju za ljudska prava za područje bivše Jugoslavije [[Tadeusz Mazowiecki|Tadeuszu Mazowieckom]]. Zbog vlastita neznanja, naivnosti, površnosti, pristranosti, zaslijepljenošću muslimansko-bošnjačkom propagandom ili po nalogu nekog moćnijeg iznad sebe čije je zapovijedi sa strahopoštovanjem izvršavao, kao i brojni drugi dužnosnici međunarodne zajednice, novinstvu je izjavio da je akcija u Križančevu Selu bila "čista vojnička pobjeda Armije BiH", čime je na duži rok ušutkana svaka zamisao o borbi za istinu u ovom slučaju.<ref name="25.g. Krvavog Badnjaka"/> Umanjivanju zločina pridonijele su izjave "svjedoka" iz Hrvatima nesklonih država poput Velike Britanije, čije je osoblje u BiH obavilo prljavu zadaću protiv Hrvata.<ref>[https://hu-benedikt.hr/?p=19121 Hrvatska udruga Benedikt] Višnja Starešina/narod.hr: ''Britanci skrivaju Al Qaididine zločine u Bosni i sude Hrvatima'', 8. lipnja 2014. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)</ref><ref>[https://hrvatski-fokus.hr/index.php/bosna-i-hercegovina/15333-ashdown-opet-potice-bosnjake-na-rat Hrvatski fokus] Vinko Đotlo: ''Ashdown opet potiče Bošnjake na rat: Britanca brine hrvatsko pravo na svoj dio BiH, no ne brine ga genocidna Republika srpska i sve islamiziranija federacija'', 4. prosinca 2015. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)</ref>
Na suđenju Kordiću i Čerkezu na Haaškom tribunalu raspravljalo se i o tome kad je 6. siječnja 1994. mjesto ratnog zločina u Križančevu Selu istražio lokalni [[UNPROFOR]]. Svjedok britanski pukovnik Peter Gage Williams, koji je u to vrijeme bio dio lokalnih snaga UNPROFOR-a, odgovarajući na tužiteljevo pitanje o "smrti između 60 i 70 Hrvata u Križančevom Selu" objasnio da je siječnja 1994. godine sprovedena istraga tijekom koje je pronađeno 27 tijela, a ekshumirano 9, tvrdeći da "nije postojao ni jedan dokaz koji bi potvrdio teoriju o masakru". <ref>{{cite web
Na suđenju Kordiću i Čerkezu na Haaškom tribunalu raspravljalo se i o tome kad je 6. siječnja 1994. mjesto ratnog zločina u Križančevu Selu istražio lokalni [[UNPROFOR]]. Svjedok britanski pukovnik Peter Gage Williams, koji je u to vrijeme bio dio lokalnih snaga UNPROFOR-a, odgovarajući na tužiteljevo pitanje o "smrti između 60 i 70 Hrvata u Križančevom Selu" objasnio da je siječnja 1994. godine sprovedena istraga tijekom koje je pronađeno 27 tijela, a ekshumirano 9, tvrdeći da "nije postojao ni jedan dokaz koji bi potvrdio teoriju o masakru". <ref>{{Citiraj web
| url = http://www.icty.org/x/cases/kordic/trans/en/000131ed.htm
| url = http://www.icty.org/x/cases/kordic/trans/en/000131ed.htm
| title = Transcript of the testimony of one Peter Gage Williams
| title = Transcript of the testimony of one Peter Gage Williams
Redak 48: Redak 48:
| quote = Q. All right. Indeed, sir, that [Muslim offensive in late December, 1993] involved one particular incident involving the deaths of 60 or 70 Croats at Krizancevo Selo. Do you recall that? A. I do recall that.
| quote = Q. All right. Indeed, sir, that [Muslim offensive in late December, 1993] involved one particular incident involving the deaths of 60 or 70 Croats at Krizancevo Selo. Do you recall that? A. I do recall that.
| date = January 31, 2000
| date = January 31, 2000
| accessdate = April 17, 2010}}</ref><ref>{{cite web
| accessdate = April 17, 2010}}</ref><ref>{{Citiraj web
| url = http://www.icty.org/x/cases/kordic/trans/en/000131ed.htm
| url = http://www.icty.org/x/cases/kordic/trans/en/000131ed.htm
| title = Transcript of the testimony of one Peter Gage Williams
| title = Transcript of the testimony of one Peter Gage Williams
Redak 64: Redak 64:
situation.  
situation.  
| date = January 31, 2000
| date = January 31, 2000
| accessdate = April 17, 2010}}</ref><ref>{{cite web
| accessdate = April 17, 2010}}</ref><ref>{{Citiraj web
| url = http://www.icty.org/x/cases/kordic/trans/en/000131ed.htm
| url = http://www.icty.org/x/cases/kordic/trans/en/000131ed.htm
| title = Transcript of the testimony of one Peter Gage Williams
| title = Transcript of the testimony of one Peter Gage Williams

Inačica od 04:56, 1. prosinca 2021.

Dio spomenika žrtvama
Spomenik
Spomenik

Pokolj u Križančevu selu je naziv za događaje koji su započeli mjestu Križančevu Selu kod Viteza u srednjoj Bosni 22. i 23. prosinca 1993., i u kojima su pripadnici Armije BiH tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba u Središnjoj Bosni (listopad 1992. - ožujak 1994.) ubili znatan broj vojnika HVO i hrvatskih civila a čitavo selo spalili do temelja.

Bilanca

Prema prvim podatcima, u napadu Armije RBiH 22. prosinca 1993. na Križančevo Selo ubijena su 34 vojnika HVO-a.[1] Prema kasnije dostupnim podacima, na dan borbi su na hrvatskoj strani stradale 44 žrtve (prema vrstama rana, nagađa se da su neki ubijeni nakon zarobljavanja), da bi u točno neutvrđeno vrijeme i okolnostima više dana nakon borbi snage Armije BiH pobile 30 zarobljenika iz redova HVO. Selo je opljačkano i spaljeno. Poslije se ustanovilo da su muslimansko-bošnjačke snage pobile 64 Hrvata, jer se otkrilo da je još 30 Hrvata iz ovog mjesta odvedeno u pravcu sela Počulice pod bošnjačko-muslimanskom kontrolom[1] gdje je bio mudžahedinski logor i potom ubijeni.[2]

Tijek zločina

Pristrana međunarodna zajednica nije ništa poduzela da bi zaštitila Hrvate u okruženim enklavama u Srednjoj Bosni, kao što je to napravila s Muslimanima drugdje po BiH, kojima je 6. svibnja 1993. proglasila šest UN-ovih sigurnih zona: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde, Bihać i Srebrenica.[3] Hrvatska enklava Lašvanska dolina bila je osam mjeseci u blokadi i pred padom.[4] Stoga su se Hrvati u Hrvatskoj i BiH samoorganizirali i organizirali humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Vodile su se velike borbe pregovorima da se u izolirane hrvatske enklave u Srednjoj Bosni dostavi humanitarna pomoć ovim konvojem, koji su Muslimani-Bošnjaci svim sredstvima sprječavali u prolasku i pljačkali. Nakon niza peripetija konvoj se 20. prosinca uspio probiti do Srednje Bosne. Za tu prigodu dogovoreno je dvodnevno primirje. Muslimansko-bošnjačko vodstvo je kao i prije odlučilo zloporabom odnosno kršenjem primirja, povjerenja druge strane i bianco dopuštenja međunarodne zajednice osvojiti teritorij. Kao i gotovo sve svoje vojne "pothvate", muslimansko-bošnjačke postrojbe svoj su "uspjeh" postigle na podao način, što su njihovi vođe nazivali "herojstvom" i "lukavom strategijom". Prije isteka primirja Armija BiH velikim je snagama žestoko napala Križančevo Selo. Armija BiH poduzela je veliku vojnu operaciju protiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Brojnije i dobro naoružane postrojbe Armije BiH iznenadile su hrvatske branitelje. Borbe su potrajale kratko. Prodor je zaprijetio i presijecanjem Lašvanske doline, što bi značilo početak kraja obrane cijelog tog područja.[5] Križančevo Selo je tad bilo prva obrambena crta prema travničko-zeničkom području pod kontrolom islamističke muslimanske Armije BiH na kojem je u to vrijeme bilo najviše stranih islamskih boraca mudžahedina i najveći broj njihovih vojnih logora za džihadističku obuku, u kojima su učitelji bili pripadnici onda još nepoznate Al-Qa'ide koji su u BiH ušli kao humanitarci. Zapadni obavještajni analitičari to nisu vidjeli ili nisu objavili, da je pod plaštom humanitarnog djelovanja, BiH postala središte za obuku i širenje džihadizma na Zapad, čime se danas hvale globalni lideri islamskog radikalizma. [4]

U to su vrijeme mudžahedinske postrojbe bile integrirani dio Armije BiH, s izravnom zapovjednom linijom prema Aliji Izetbegoviću, koji je nastojao izbjeći obnovu vojnog i političkog savezništva s Hrvatima, preferirajući dogovor sa Srbima prema Deklaraciji Izetbegović – Krajišnik od 16. rujna 1993., dogovorom u kojem je Republici Srpskoj dana mogućnost izdvajanja iz BiH, a da buduća muslimanska država naslijedi mjesto BiH u međunarodnim organizacijama. Bliski suradnik Osame bin Laden, Fatih al-Hassanein bio je tada glavni Izetbegovićev financijer i mentor.[4]

Zapovijed za napad 22. prosinca 1993. godine dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan izdao je zapovijed: "...uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača...", traživši uporabu svih ratnih sredstava, pa i bojnih otrova, a sve da se čini "u slavu uzvišenog Alaha".[6][7]

Tako su muslimansko-bošnjačke postrojbe poduzele sveopći napad topništvom i pješaštvom na položaje HVO-a u Vitezu, Novom Travniku i Busovači i svim okolnim naseljima (Nević Polje, Stara Bila). Isti dan na uskopaljskom ratištu kod Dobrošina je Armija RBIH osvajanjem kote Crni vrh presjekla komunikaciju Uskoplje – Rama. Stalno su granatirali Novi Travnik, Busovaču i Vitez, i taj dan je troje djece ranjeno u tom granatiranju. Križančevo Selo napali su s crta iz Zenice (Preočica – Počulica – Sivrino Selo) koje se bile 1,5 km od sjedišta UNPROFORA. Postrojbe u napadu bile su 2. bataljon 325. Brdsko-planinske brigade Armije RBIH i odred El-mudžahid i to pod osobnim nadzorom zapovjednika Generalštaba Armije RBiH Rasima Delića koji je cijelo vrijeme napada bio na zapovjednom mjestu u Vitezu, zatim pripadnici 7. muslimanske brigade i to pod tadašnjim zapovijedanjem Mahmut emir Karalića, pripadnici Krajiške brigade Fikreta Ćuskića i postrojbe “Frkine jedinice” pod zapovijedanjem Ferida Provalića.[2]

Prekid vatre Muslimani-Bošnjaci nisu ispoštovali, a zapovjednik GŠ ARBIH Rasim Delić 23. prosinca 1993. rekao je da "prekid vatre nemoguć jer ima previše nedovršenog posla u Središnjoj Bosni", kako je poslije prenio potpukovnik UNPROFOR-a Peter Wiliams u knjizi o hrvatsko-bošnjačkom sukobu u Središnjoj Bosni Balkanska zima.[2]

Prema medijskim napisima[8] i kazivanju mještana[9] koji su poznavali kako situaciju u prosincu 1993. godine, tako i osobe koje su sudjelovale u obrani sela (HVO) i u napadu na selo (Armija BiH), rano ujutro 22. prosinca 1993., u akciji naziva Krvavi badnjak su postrojbe ABiH probile crtu obrane 1. bojne Viteške brigade HVO-a i zaposjele Križančevo Selo, čime su došle nadomak prometnice Vitez - Busovača i ozbiljno ugrozilo obrani Viteza i Lašvanske doline; samo središte Viteza je zaposjednutog Križančeva Sela bilo je udaljeno oko 1000 metara.

Slijedilo je obredno masovno ubijanje. Prizori užasa posvugdje po selu. Vojnici Armije BiH i posebno mudžahedini izgledali su poput razuzdanih gorila koje su ubijale sve na što su naišli, i ljude i životinje. Na tijelima zarobljenih vojnika HVO-a i civila vidjele su se prostrijelne rane nanesene vatrenim oružjem iz blizine, zatim su to bile rasjekotine i nagnječenja od oštrih i tupih predmeta poput noža, sjekire, mačete, čekića i drugih. Pokušali su ući pripadnici Unprofora u selo, no vojnici Armije BiH pucali na njih. Zaprijetili su i veleposlaniku ECMM-a Martinu Garrodu da će vojnici Armije BiH upotrijebiti oružje ako netko pokuša ući u selo.[6] Odlazak u selo je UNPROFOR-u i Međunarodnom crvenom križu zabranio zapovjednik 3. korpusa ARBIH Enver Hadžihasanović. Zbog toga se dugo nije znao točan broj ubijenih niti sudbina zarobljenih.[2]

Nakon što su ostvarili tu zadaću, pripadnici ABiH su selo temeljito opljačkali i potom zapalili sve kuće i gospodarske objekte - pa su snage HVO koje su već 23. prosinca 1993. god. potisnule ABiH iz Križančeva sela, našli selo kao veliko zgarište. Izuzev što su u borbama i neposredno nakon njih ubijena 44 vojnika (Prve bojne Viteške brigade HVO-a) i civila (mještana Križančeva Sela) hrvatske nacionalnosti, među kojima je bilo žena i staraca, zarobljeno je barem trideset vojnika HVO-a. Zarobljenici su odvedeni u selo Počulicu, a kasnije u Zenicu. Nakon što su muslimasnko-bošnjački vođe isprve zabranili UN-u ulazak, UN je ponovio zahtjev i uputio molbu pa je tek nekoliko dana poslije očevid nad osam tijela ubijenih pripadnika HVO-a. Dogovorena je razmjena tijela za 27. siječnja 1994. nakon što su im posmrtni ostatci ponovo vraćeni u masovnu grobnicu.[2]

Ubijeni Hrvati bili su u nekoliko masovnih grobnica. U Počulici je pronađeno je 28 tijela ubijenih Hrvata iz Križančeva Sela. Tijela ubijenih Hrvata muslimansko-bošnjački ratni zločinci oskvrnjivali su i onemogućivanjem dostojna pokopa i podlom zloporabom za ubijanje protivničke vojske. Tijela su smjestili duž crte razgraničenja, tako da je HVO riskirao živote za dovlačenje mrtvih. U nekoliko navrata pripadnici HVO-a su organizirali akcije prikupljanja tijela ubijenih u zonama unutar crta razgraničenja. U jednoj akciji 21. siječnja 1994. pronađeno je pet tijela, 22. siječnja 1994. 13 tijela, a 24. siječnja 1994. još tri tijela. Otac ubijenog Tomislava Križanca Jozo Križanac ubijen je nakon što je pokušao izvući sinovo mrtvo tijelo u zoni razgraničenja.[2]

Nakon 39 dana od napada, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i Međunarodnog Crvenog križa, muslimansko-bošnjačka je strana 1. veljače 1994. predala tijela 30 pobijenih zarobljenika. Tijela mrtvih vratili su u UNHCR-ovim plastičnim vrećama. Tijela su bila tako strahovito izmasakrirana, s brojnim tragovima svirepog mučenja, da se onesvijestio liječnik koji je vršio identifikaciju. Na posmrtnim ostacima uočeni su tragovi zlostavljanja i odsijecanja dijelova tijela.[1] Zapisnik o ubijenima izgledao je ovako: Leš br. 1 – Zdrobljena glava u predjelu vilica, duboka rasjekotina na lijevoj natkoljenici. Leš br. 2 – Zdrobljena glava, izbijene oči. Leš br. 3 – Izbijeno lijevo oko, zdrobljena vilica ulijevo. Leš br. 4 – Zdrobljena glava. Leš br. 5 – Zdrobljena glava odozgo, lica nema. Leš br. 6 – Zdrobljena glava, pomjerene vilice s lijeve strane udesno, zdrobljena natkoljenica. Leš br. 7 – Zdrobljeno lice. Leš br. 8 – Zdrobljena glava u potiljku. Leš br. 9.- Preklan, rez širok 15 centimetara. Leš br.10. – Glava zdrobljena, duboka posjekotina ispod lijevog uha. Leš br.11. – Zdrobljena glava…? itd.[7]

Obilježavanja tragedije

Dne 14. travnja 2010. godine hrvatski predsjednik Ivo Josipović je posjetio ovo područje i poklonio se žrtvama, u pratnji velikodostojnika Katoličke Crkve i Islamske vjerske zajednice.[10]

Dana 22. prosinca 2013. god, na 20. obljetnicu događaja položili su ministar obrane Republike Hrvatske Ante Kotromanović i zamjenica ministra obrane BiH Marina Pendeš na spomen obilježje stradanja vijenac sa imenima 74 žrtve.[11] Križančevo selo je postalo prvorazredno mjesta sjećanja bosanskohercegovačkih Hrvata na ratna stradanja iz 1990.- ih godina.[12]

Sudske mjere

Ratni zločin uopće nije procesuiran pred Haaškim tribunalom. Nalogodavcima i stvarnim bjelosvjetskim moćnicima koji su povlačili sve konce u Tribunalu hrvatske žrtve uvijek su bile u drugom planu, podcijenjene i zanemarene,[5] sve se radilo da se ocrni bh. Hrvate novim crnim mitom, Hrvatima se tražilo trun od kojeg se pravilo brvno, dok su na muslimansko-bošnjačkoj strani prolazile nekažnjene šume zločina. Negativna uloga u rasvjetljavanju ovog zločina pripada i ondašnjem posebnom UN-ovom izvjestitelju za ljudska prava za područje bivše Jugoslavije Tadeuszu Mazowieckom. Zbog vlastita neznanja, naivnosti, površnosti, pristranosti, zaslijepljenošću muslimansko-bošnjačkom propagandom ili po nalogu nekog moćnijeg iznad sebe čije je zapovijedi sa strahopoštovanjem izvršavao, kao i brojni drugi dužnosnici međunarodne zajednice, novinstvu je izjavio da je akcija u Križančevu Selu bila "čista vojnička pobjeda Armije BiH", čime je na duži rok ušutkana svaka zamisao o borbi za istinu u ovom slučaju.[5] Umanjivanju zločina pridonijele su izjave "svjedoka" iz Hrvatima nesklonih država poput Velike Britanije, čije je osoblje u BiH obavilo prljavu zadaću protiv Hrvata.[13][14] Na suđenju Kordiću i Čerkezu na Haaškom tribunalu raspravljalo se i o tome kad je 6. siječnja 1994. mjesto ratnog zločina u Križančevu Selu istražio lokalni UNPROFOR. Svjedok britanski pukovnik Peter Gage Williams, koji je u to vrijeme bio dio lokalnih snaga UNPROFOR-a, odgovarajući na tužiteljevo pitanje o "smrti između 60 i 70 Hrvata u Križančevom Selu" objasnio da je siječnja 1994. godine sprovedena istraga tijekom koje je pronađeno 27 tijela, a ekshumirano 9, tvrdeći da "nije postojao ni jedan dokaz koji bi potvrdio teoriju o masakru". [15][16][17]

Iskoristivši činjenicu da su hrvatski državljani, predsjednici više udruga Domovinskog rata u BiH prijavili su skupinu muslimansko-bošnjačkih visokih časnika Armije BiH, među ostalima zapovjednika Armije BiH i načelnika Glavnog stožera general Sefera Halilovića, zatim generala Jovana Divjaka, koji je bio zamjenik načelnika i pomoćnik načelnika Glavnog stožera Armije BiH. Kaznena prijava podnesena je i protiv člana Stožera vrhovnog zapovjedništva Armije BiH generala Vehbije Karića, zapovjednika Operativne skupine Zapad za Bugojnu, Uskoplje, Novi Travnik i načelnika Stožera zapovjedništva 7. korpusa generala Selme Cikotića, zapovjednika 37. muslimanske 'Lahke brigade' 3. Korpusa Armije BiH Asima Koričića, zapovjednici zloglasne postrojbe El mujaheed u sastavu III. Korpusa Sakiba Mahmuljina i Amira Kubure, jednog od zapovjednika u 7. muslimanskoj brigadi Šerifa Patkovića i zamjenika zapovjednika III. Korpusa Džemala Merdana. Sumnjiče ih stotine slučajeva zločina, ubojstva, mučenja, zatočenja, protjerivanje i razna zlostavljanja, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske Dinku Cvitanu prijavu su podnijeli 2. ožujka 2017. u Zagrebu.[18]

Ni 25 godina poslije ovog ratnog zločina muslimansko-bošnjačkih snaga hrvatske žrtve pravdu nisu dobile ni pred Haškim tribunalom, kao ni Sudom BiH. [1]

Tek 8. studenoga 2018. bh. služba pod bošnjačkom kontrolom SIPA je na području Viteza, Sarajeva i Zenice uhitila osmoricu Bošnjaka - bivših pripadnika Armije RBiH, osumnjičenih za ratni zločin u Križančevom Selu. Među njima su i bivši pripadnici i zapovjednici Armije BiH s područja Središnje Bosne i Viteza. Uhićeni su: Ibrahim Purić, Ibrahim Tarazija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić, Šaćir Omanović, Kasim Kavazović i Sadik Omanović. Tužiteljstvo BiH je priopćilo da su postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika i civilnih osoba za vrijeme rata, počinivši ratni zločin nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na lokalitetu Križančeva sela, Šafradina i Dubravice, "gdje je 22. prosinca 1993. ubijeno najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali, kao i za brutalnu smrt i komadanje dvije civilne osobe, žene hrvatske nacionalnosti, zatim za pljačkanje i uništavanje imovine."[1] Među Hrvatima je ovo primljeno sa skepsom, zato što su uhićeni osumnjičenici većinom bili onda obični vojnici dok su tek dvojica iz trećeg-četvrtog ranga zapovjednog lanca Trećeg korpusa Armije BiH kojom su zapovijedali bivši visoki oficiri JNA Enver Hadžihasanović i njegov zamjenik Džemo Merdan.[5] Ostala je samo nada u proširenje istrage i procesuiranje najodgovornijih, što će se postići tek u povoljnoj konstelaciji međunarodnih odnosa, interesa i snaga. Ukupno 653 od Muslimana-Bošnjaka i od dragovoljaca iz islamskih zemalja ubijenih hrvatskih vojnika i civila, a među njima i 21 dijete čekaju pravdu.[5]

Bošnjačko-hrvatski sukob, Križančevo Selo je tamnoplavo područje u općini Vitez, njezino vraćanje je jedna od pobjeda koje su dovele do hrvatske pobjede u ratu i bošnjačkog prihvaćanja hrvatsko-bošnjačke federacije i konfederacije s RH
Bošnjačko-hrvatski sukob, Planovi za oslobađanje središnje Bosne i sjeverne Hercegovine

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Direktno.hr ic: Obilježeno 25 godina stravičnog zločina bošnjačke Armije u Križančevom Selu pored Viteza, 22. prosinca 2018. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Dnevnik.ba G. Lujanović: Napad pod osobnim nadzorom Rasima Delića: Ni nakon 23 godine nitko nije odgovarao za masakr u Križančevom Selu, 22. prosinca 2016 - 13:09 (14. svibnja 2019.)
  3. ↑ (eng.) NATO UN Resolution 824 (1993) (pristupljeno 13. svibnja 2019.)
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 Kamenjar.com Višnja Starešina: Višnja Starešina: Pouke Križančeva Sela za suvremene migracije, 11. studenoga 2018. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 Direktno.hr Daniela Dujmović Ojvan: Zvonimir Čilić o 25. godišnjici 'Krvavog Badnjaka' u Križančevu Selu: Hrvatske žrtve uvijek su bile u drugom planu, 22. prosinca 2018. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)
  6. ↑ 6,0 6,1 Ivica Mlivončić, iz knjige Zločin s pečatom; objavljeno u podlistku Slobodne Dalmacije Zločini Armije BiH nad Hrvatima 15. svibnja 2000., 8. nastavak: Vitez: Bitka za Lašvansku dolinu
  7. ↑ 7,0 7,1 Kamenjar.com Zlatko Pinter: KRIŽANČEVO SELO – KRVAVO STRATIŠTE I MJESTO NEKAŽNJENOG ZLOČINA, 21. prosinca 2018. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)
  8. ↑ "Tužna godišnjica zločina ABiH u Križančevu Selu", Zvonimir Čilić za "Večernji list" 22.12.2013.
  9. ↑ "ZLOČIN ARMIJE BIH, NITKO ODGOVARAO: Obilježena 19. godišnjica stradanja Hrvata u Križančevu Selu", TV Herceg Bosne, prosinac 2012.
  10. ↑ "Josipović se poklonio žrtvama u Ahmićima i Križančevu Selu", D. Soldo i D. Ruvić za "Slobodna Dalmacija", 15.4.2010.
  11. ↑ "Kotromanović odao počast žrtvama iz Križančeva Sela", M. Landeka za "Slobodna Dalmacija", 23.12.2012.
  12. ↑ "IZASLANSTVO HDZ BIH POKLONILO SE ŽRTVAMA KRIŽANČEVA SELA", "Radio Busovača" 24.12.2012.
  13. ↑ Hrvatska udruga Benedikt Višnja Starešina/narod.hr: Britanci skrivaju Al Qaididine zločine u Bosni i sude Hrvatima, 8. lipnja 2014. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)
  14. ↑ Hrvatski fokus Vinko Đotlo: Ashdown opet potiče Bošnjake na rat: Britanca brine hrvatsko pravo na svoj dio BiH, no ne brine ga genocidna Republika srpska i sve islamiziranija federacija, 4. prosinca 2015. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)
  15. ↑ Predložak:Citiraj web
  16. ↑ Predložak:Citiraj web
  17. ↑ Predložak:Citiraj web
  18. ↑ Jutarnji list HINA: SDA osudila podnošenje prijava DORH-u protiv 16 časnika bošnjačke Armije BiH, 14. ožujka 2017. (pristupljeno 13. svibnja 2019.)

Vanjske poveznice

  • Deutsche Welle Zdravko Ljubas: Kasna pravda za Križančevo Selo?, 18. studenoga 2018.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Pokolj_u_Križančevu_Selu&oldid=359704"