Razlika između inačica stranice »Sajga«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +)) |
||
| Redak 113: | Redak 113: | ||
== Vanjske poveznice == | == Vanjske poveznice == | ||
{{Wikispecies|Saiga tatarica}} | {{Wikispecies|Saiga tatarica}} | ||
Trenutačna izmjena od 23:28, 29. studenoga 2021.
| Sajga | |
|---|---|
_Saiga_tatarica.png) Sajga | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Kritično | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Artiodactyla |
| Porodica: | Bovidae |
| Potporodica: | Antilopinae |
| Rod: | Saiga Gray, 1843. |
| Vrsta: | S. tatarica |
| Dvojno ime | |
| Saiga tatarica Linnaeus, 1766 | |
| Raspon | |
 Rekonstruiran raspon (bijela) i trenutačni raspod podvrsta Saiga tatarica tatarica (zelena) i S. t. mongolica (crvena). | |
| Podvrste | |
| |
| Sinonimi | |
Popis[1]
| |
Sajga ili Tatarska stepska antilopa[2] (Saiga tatarica) je kritično ugrožena[3] antilopa koja je izvorno nastanjivala prostranu Euroazijsku stepu od podnožja Karpata i Kavkaza do Džungarije i Mongolije.
Sajga je tijekom pleistocena također nastanjivala Beringiju. Danas, dominanta podvrsta (S. t. tatarica) se može pronaći samo na jednoj lokaciji u Rusiji (Kalmikija i Astrahanska oblast) i Kazahstanu (Ural, Ustjurt, Betpak-Dala). Dio ustjurtske populacije tijekom zime migrira u Uzbekistan, a ponekad i u Turkmenistan. Sajga je izumrla u NR Kini i jugozapadnoj Mongoliji. Sajga se opsežno lovila u Rumunjskoj i Moldaviji sve dok nije izumrla u tim područjima u 18. stoljeću. Mongolska podvrsta S. t. mongolica samo nastanjuje zapadnu Mongoliju.[4][5]
Opis
Sajga ima veliki nagnuti nos koji visi preko usta. Nos je fleksibilan i spušten tako da joj pomaže da udiše čist zrak tijekom prašnjavih ljeta i toplog zraka tijekom hladnih zima. Njeno krzno je rijetko i tijekom ljeta boje je cimeta, pretvarajući se u jako debeli bijeli sloj dlaka tijekom zime. Sajga ima dugačke, tanke noge, ali je slična ovci. Prosječna težina mužjaka iznosi 30 – 50 kilograma, dok su ženke u prosjeku teške 21 – 40 kilograma. Visina iznosi 60 – 80 centimetara, s time da je mužjak obično viši od ženke, a duljina iznosi 108 – 150 centimetara.[6]
Taksonomija i filogenija
Znanstveno ime sajge je Saiga tatarica. Jedini je član roda Saiga koji je dio porodice Bovidae.[7] Vrstu je prvi opisao švedski zoolog Carl Linnaeus u 12. izdanju Systema Naturae (1766.). Linnaeus joj je dao ime Capra tatarica.[8] O odnosu između sajge i Tibetanske antilope (Pantholops hodgsonii) se dugo raspravlja. Engleski zoolog Reginald Innes Pocock ih je 1910. godine klasificirao kao zasebne potporodice.
Godine 1945. američki paleontolog George Gaylord Simpson klasificirao je obje vrste pod tribus Saigini, pod potporodicu Caprinae. Naknadni autori nisu bili sigurni u odnos između dviju vrsta, sve dok filogenetske studije 1990-ih nisu otkrile da je tibetanska antilopa, iako morfološki slična, bliža potporodici Caprinae, dok je sajga bliža potporodici Antilopinae.[9]
Revizijom filogeneze tribusa Antilopini na temelju nuklearnih i mitohondrijskih podataka iz 2013. godine, Eva Verena Bärmann (sa Sveučilišta u Cambridgeu) i njezine kolege pokazale su da je sajga sestrinska vrsta klada koju je stvorio springbok (Antidorcas marsupialis) i gerenuk (Litocranius walleri).[10] U studiji je zabilježeno da se sajga i springbok mogu značajno razlikovati od ostatak antilopa: filogenetska studija iz 2007. godine sugerirala je da dvije vrste čine sestrinski klada s gerenukom.[11] Dolje navedeni kladogram temelji se na studiji iz 2013. godine.[10]
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Dvije priznate podvrste su:[3][7][12]
- S. t. mongolica (Bannikov, 1946.): Poznata i pod nazivom Mongolska sajga, ponekad se tretira i kao neovisna vrsta, ili kao podvrsta S. borealis; javlja se samo u Mongoliji.
- S. t. tartarica (Linnaeus, 1766.): Poznata i pod nazivom Ruska sajga, javlja se u Srednjoj Aziji.
Evolucija
Fosili sajge, uglavnom koncentrirani u srednjoj i sjevernoj Euroaziji datirani su u kasni pleistocen, prije oko 100.000 godina.[13] S. borealis, izumrla vrste sajge, identificirana je u pleistocenu u sjevernoj Euroaziji.[14] Fosili iskopani na nalazištu Buran Kaja III (Krim) datiraju s prijelaza pleistocena u holocen.[15] Morfologija sajge se nije značajno promijenila od prapovijesti.[1]
Prje holocena, raspon sajge je sa zapada bio od današnje Engleske i Francuske te prema istoku do sjevernoga Sibira, Aljaske i vjerojatno Kanade. Sajga je postupno nastanjivala Ural. Sajga nikada nije nastanjivala južnu Europu. Studija iz 2010. godine otkrila je da se još od kasnoga pleistocena-holocena dogodio snažan pad genetske varijabilnosti, vjerojatno zbog populacijskoga uskoga grla.[16]
Socijalna struktura
Sajga živi u stadu od 30 do 40 članova. Međutim, tijekom migracijske sezone desetak tisuća sajgi zajedno putoje, čineći jednu od najspektakularnijih migracija na svijetu. Životni vijek sajge iznosi 6 do 10 godina.
Razmnožavanje i ishrana
Razdoblje gestacije je 140 – 150 dana. Uglavnom se hrani se u travom, lišajem i grmljem.
Populacija
Sajga bilježi dramatičan pad populacije. Početkom 1990-ih populacija je brojala više od jedan milijun jedinki, ali se sada procjenjuje na oko 50.000 jedinki. Mongolska podvrsta (Saiga tatarica mongolica) posebno je ugrožena, s procijenjenom populacijom od samo 750 jedinki.
Galerija
Sajga
- Mongolia Saiga tatarica.jpg
Mužjak
Ženka u NP Askanija Nova, Čaplinski rajon, Ukrajina
Sajge u zapadnome Kazahstanu
Sajga u 3D-u
Sajga na poštanskim markama
Sajga na poštanskoj marki Kazahstana, 1992.
Sajga na poštanskoj marki Kazahstana, 2013.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Sokolov, V.E. (1974). "Saiga tatarica" (PDF). Mammalian Species (38): 1–4. doi:10.2307/3503906. JSTOR 3503906.
- ↑ Antilope, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 6. siječnja 2019.
- ↑ 3,0 3,1 Mallon, D.P. (2008). "Saiga tatarica". IUCN Red List of Threatened Species. IUCN. 2008: e.T19832A9021682. doi:10.2305/IUCN.UK.2008.RLTS.T19832A9021682.en.
- ↑ Neronov, V. M.; Arylova, N. Yu.; Dubinin, M. Yu.; Karimova, T. Yu.; Lushchekina, A. A. (14 May 2013). "Current state and prospects of preserving saiga antelope in Northwest Pre-Caspian region". Arid Ecosystems. 3 (2): 57–64. doi:10.1134/S2079096113020078.
- ↑ "Saiga/mongolian Saiga (Saiga tatarica)". Evolutionarily Distinct and Globally Endangered. Zoological Society of London., pristupljeno 6. siječnja 2020.
- ↑ Saiga antelope, World Wide Fund for Nature, pristupljeno 6. siječnja 2019.
- ↑ 7,0 7,1 Grubb, P. (2005). "Order Artiodactyla". In Wilson, D.E.; Reeder, D.M (eds.). Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference (3rd ed.). Johns Hopkins University Press. p. 688. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494.
- ↑ Linnaeus, C. (1766). Systema Naturae: per Regna tria Natura, secundum Classes, Ordines, Genera, Species, cum Characteribus, Differentiis, Synonymis, Locis. t.1, pt. 1 (Regnum animale) (1766) (12th ed.). Impensis direct. Laurentii Salvii. p. 97.
- ↑ Schaller, G.B. (1998). Wildlife of the Tibetan steppe. Chicago, USA: University of Chicago Press. pp. 254–5. ISBN 978-0-226-73652-5.
- ↑ 10,0 10,1 Bärmann, E.V.; Rössner, G.E.; Wörheide, G. (2013). "A revised phylogeny of Antilopini (Bovidae, Artiodactyla) using combined mitochondrial and nuclear genes". Molecular Phylogenetics and Evolution. 67 (2): 484–93. doi:10.1016/j.ympev.2013.02.015. PMID 23485920.
- ↑ Marcot, J.D. (2007). "Molecular phylogeny of terrestrial artiodactyls". In Prothero, D.R.; Foss, S.E. (eds.). The Evolution of Artiodactyls (Illustrated ed.). Baltimore, USA: Johns Hopkins University Press. pp. 4–18. ISBN 978-0-8018-8735-2.
- ↑ Groves, C.; Grubb, P. (2011). Ungulate Taxonomy. Baltimore, USA: Johns Hopkins University Press. p. 157. ISBN 978-1-4214-0093-8.
- ↑ Currant, A.P. (1987). "Late Pleistocene Saiga antelope Saiga tatarica on Mendip" (PDF). UBSS Proceedings. 18 (1): 74–80.
- ↑ Baryshnikov, G.; Tikhonov, A. (1994). "Notes on skulls of Pleistocene Saiga of Northern Eurasia". Historical Biology. 8 (1–4): 209–34. doi:10.1080/10292389409380478.
- ↑ Lanoë, F.B.; Péan, S.; Yanevich, A. (2015). "Saiga antelope hunting in Crimea at the Pleistocene–Holocene transition: the site of Buran-Kaya III Layer 4". Journal of Archaeological Science. 54: 270–8. doi:10.1016/j.jas.2014.12.012.
- ↑ Campos, P.F.; Kristensen, T.; Orlando, L.; Sher, A.; Kholodova, M.V.; Gotherstrom, A.; Hofreiter, M.; Drucker, D.G.; Kosintsev, P.; Tikhonov, A.; Baryshnikov, G.F.; Willerslev, E.; Gilbert, M.T.P. (2010). "Ancient DNA sequences point to a large loss of mitochondrial genetic diversity in the saiga antelope (Saiga tatarica) since the Pleistocene" (PDF). Molecular Ecology. 19 (22): 4863–75. doi:10.1111/j.1365-294X.2010.04826.x.. PMID 20874761.
